Hrvatsko pitanje unutar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevine SHS/Jugoslavije) zauzimalo je značajan dio u američkim diplomatskim izvješćima iz Zagreba i Beograda između dvaju svjetskih ratova. Posljedično, spominjanje i analiza djelovanja Stjepana Radića u tim izvješćima postajali su sve učestalijima, sukladno rastućemu utjecaju Hrvatske (pučke/republikanske) seljačke stranke. Stav američkih diplomata prema Radiću označavao je i njihov pogled na hrvatsko pitanje. Prvi dodir Radića i američkih vlasti dogodio se na njegovu inicijativu u veljači 1919. godine kada je od američkoga predsjednika Wilsona zatražio uvažavanje hrvatske samobitnosti unutar novostvorenoga Kraljevstva SHS, upozoravajući ga na vojno nasilje s velikosrpskim predznakom. Međutim SAD je već 7. veljače 1919. priznao Kraljevstvo SHS (koje je smatrao proširenom Kraljevinom Srbijom) i mjesta ispunjavanju Radićevih zahtjeva nije bilo. Takav je bio stav i svih budućih američkih administracija u međuraću. Amerikanci su bilježili i primjećivali hrvatsku političku, kulturnu i vjersku negaciju u monarhističkoj Jugoslaviji, ali su principijelno izbjegavali miješati se u njezine unutarnjopolitičke stvari. Američki izvori informacija u Kraljevini SHS/Jugoslaviji dugo vremena bili su samo oni iz okrilja režimskih vlasti, a sve do 1927. ni jedan američki diplomat nije se osobno susreo s Radićem.
Ne čudi stoga što je Stjepan Radić u američku diplomatsku percepciju ušao kao „zloglasni“, „lokalni demagog“ koji je predstavljao jednu od najvećih opasnosti za opstanak nove jugoslavenske države. Znajući za američku antikomunističku orijentaciju, beogradske vlasti predstavljale su ga kao boljševika, a što se prenosilo i u američka diplomatska mišljenja. Tako su Radićev uspjeh američki diplomati objašnjavali neobrazovanošću i tvrdoglavošću birača njegove stranke, koji su bili povodljivi za radikalnim političarima i avanturistima.
Radić je, početkom 1920-ih, u američkim diplomatskim izvješćima bio opisivan kao „prepredeni demagog“ koji je često mijenjao svoje stavove samo iz vlastitih interesa. Njegova politička pragmatičnost prikazivana je tek kao osobna oportunost i narcisoidnost kojom je želio očuvati vlastiti prestiž među Hrvatima. U ovakvim američkim ocjenama iščitavaju se, međutim, neuvijene riječi beogradskih režimskih političara koji su ga na svaki način nastojali difamirati pred predstavnicima stranih država, želeći time umanjiti mogućnosti njegovih međunarodnih aktivnosti, a kakve je Radić znao poduzimati.
Ključna promjena u američkomu doživljaju dogodila se 1927. godine kada je za poslanika SAD-a u Beogradu došla osoba koja je razumjela i govorila hrvatski, srpski te u manjoj mjeri i slovenski jezik, John Dyneley Prince. Prince, koji je pratio službenu politiku SAD-a nemiješanja u unutarnje stvari Kraljevine SHS, ipak je nastojao bolje upoznati Radića. Otkrio je pragmatiku njegova političkog djelovanja kao i taktike slobodne interpretacije tuđih izjava u korist svojih političkih ciljeva. S njima se nije slagao, ali ga je uvažavao kao vrsnoga političara širokoga znanja. Prince je Radića doživljavao kao „prvoklasnoga pozera“ kod kojega „se ne može osloniti na doslovno ništa“. Čak ga je smatrao i glavnom preprekom dogovora Hrvata i Srba. Međutim konačno je u Washington poslao svoju ocjenu da se „Radićevo čitavo biće čini (se) obavijenim oko samo jedne stvari: Hrvatske, čiju autonomiju otvoreno želi, trenutno pod postojećom državom, a nesumnjivo u budućnosti kao zasebnu vladavinu entiteta (...) On je doista fenomen“. Stjepan Radić tek je nakon svoje smrti 1928. godine u američkim diplomatskim izvješćima postao uvažavan kao pronicljiv politički strateg.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
