Proglašenje neovisnosti Slovenije i Hrvatske te eskalacija oružanih sukoba u Hrvatskoj kao i namjere proglašenja neovisnosti u Makedoniji i Bosni i Hercegovini potaknuli su Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ) da koncem kolovoza 1991. osnuje Mirovnu konferenciju o Jugoslaviji. Ona je 1992. godine preimenovana u Međunarodnu konferenciju o bivšoj Jugoslaviji pod pokroviteljstvom EEZ-a i Ujedinjenih naroda. U sklopu te konferencije osnovano je Arbitražno povjerenstvo čijih je svih petero članova imenovala EEZ nakon što je Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) propustilo imenovati dva člana. Povjerenstvo su na koncu činili predsjednici ustavnih sudova Belgije, Francuske, Njemačke, Italije i Španjolske na čelu s Robertom Badinterom, predsjednikom francuskoga Državnog savjeta po kojemu je Arbitražno povjerenstvo nazivano i „Badinterovo povjerenstvo“. Zadaća toga povjerenstva bila je da na osnovu rudimentarnih postupovnih pravila donosi pravnoobvezujuće „odluke“ o sporovima koje pred njega podnesu strane u postupku te da na upit predsjednika Konferencije dade savjetodavna „mišljenja“.
Iako je cilj Konferencije bio postizanje mirnoga rješenja uz povezivanje novih država u savez država, agresivna i nepopustljiva politika Srbije utjecala je na promjenu politike EEZ-a u smjeru priznanja novih država uz uvjet njihovoga prihvata načela Povelje Ujedinjenih naroda i drugih međunarodnih dokumenata te pojačanih jamstava ljudskih i manjinskih prava. Te je kriterije EEZ polovicom prosinca utvrdila u Smjernicama za priznavanje novih država u Istočnoj Europi i u Deklaraciji o Jugoslaviji u kojoj je obećano da će EEZ 15. siječnja 1992. priznati one države bivše Jugoslavije koje to žele i ispunjavaju navedene uvjete.
Jedan od prvih zadataka Badinterova povjerenstva bio je dati mišljenje o ispunjavanju tih uvjeta. Povjerenstvo je tada utvrdilo da uvjete u potpunosti ispunjavaju Slovenija i Makedonija, a i Hrvatska uz uvjet dopune Ustavnoga zakona koji je uređivao ljudska i manjinska prava (što su vlasti RH-a obećale i ispunile u lipnju 1991). Potom su Hrvatsku i Sloveniju 15. siječnja 1992. zajednički priznale sve zemlje EEZ-a. U slučaju Bosne i Hercegovine Povjerenstvo je pak utvrdilo da ne postoji izražena volja naroda za neovisnošću sukladno Ustavu te zemlje te je uputilo vlasti BiH-a da provedu referendum koji bi obuhvatio sve građane, što je potom i učinjeno.
Od Arbitražnoga povjerenstva nije zatraženo rješavanje ni jednoga spora već se gotovo cjelokupna njegova aktivnost sastojala u lapidarno formuliranim „mišljenjima“ i „preporukama“. Međutim ugled povjerenstva i njegovih članova kao i činjenica da je EEZ davala punu potporu provedbi mišljenja dalo im je značaj koji je daleko prelazio njihovu formalno savjetodavnu prirodu. Ta su mišljenja imala veliku važnost u rješavanju krize u bivšoj Jugoslaviji, a neka njima postavljena načela imaju trajni značaj za odnose između bivših jugoslavenskih republika.
Uz odluke o ispunjavanju uvjeta za međunarodno priznanje republika, najvažnija mišljenja koja je Badinterovo povjerenstvo donijelo bila su: da je prema međunarodnomu pravu nastanak novih država stvar faktičnih okolnosti te da se SFRJ nalazi u procesu raspada – tim je mišljenjem, protivno tvrdnjama Srbije, otklonjeno tumačenje proglašenja neovisnosti bivših jugoslavenskih republika kao jednostrane secesije; da pravo na samoodređenje srpskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, protivno tvrdnjama Srbije, ne obuhvaća promjenu granica koje su postojale u vrijeme proglašenja neovisnosti već se odnosi na zaštitu ljudskih prava i pravo na izbor vlastite pripadnosti svakoga pripadnika te i drugih etničkih zajednica, ali ne i na pravo na odcjepljenje od tih republika; da su granice između republika u Jugoslaviji nepovredive i da će okončanjem procesa raspada Jugoslavije te granice postati međunarodne granice novih država prema načelu uti posidetis iuris, dok promjene granica silom nemaju pravni učinak; da je s 4. srpnjem 1992. (danom donošenja odgovarajućega mišljenja) dovršen raspad SFRJ-a kao države; da je Savezna Republika Jugoslavija proglašena 27. travnja 1992. nova država, a ne nastavak SFRJ-a i da ne može biti jedina sljednica bivše SFRJ te mora tražiti priznanje kao nova država; mišljenjem Badinterova povjerenstva utvrđeni su i datumi sukcesije SFRJ-a za svaku od pojedinih novih država (za Hrvatsku i Sloveniju je to 8. listopada 1991).
Iako su u trenu njihova donošenja neka mišljenja bila u bitnomu neskladu sa stanjem na terenu koji su pod svojom vlašću držale snage hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Srba, ta su mišljenja, podržana i promjenama na terenu, snažno utjecala na međunarodni položaj Hrvatske i država nastalih raspadom Jugoslavije, njihov teritorijalni integritet i granice, međusobne odnose, a dijelom i na njihove unutarnje poretke. Robert Badinter je za svoj doprinos pravnoj kulturi, demokraciji i ljudskim pravima 2003. proglašen počasnim doktorom Sveučilišta u Zagrebu.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
