Temeljni cilj Ustaške organizacije bila je uspostava neovisne hrvatske države svim sredstvima, a glavna zapreka ispunjenju toga cilja bilo je postojanje Kraljevine Jugoslavije. Dotadašnje ustaško djelovanje nije to uspjelo postići, pa su se pojavila razmišljanja o uklanjanju kralja Aleksandra kao stupa na kojemu je počivala jugoslavenska država. Mislilo se da bi njegovom smrću Jugoslavija bila toliko oslabljena da bi došlo do njezina urušavanja i raspada.
Zbog toga su pokrenute pripreme za atentat na kralja, a ozbiljan pokušaj zabilježen je u prosincu 1933. u Zagrebu kada je kralja spasila samo neodlučnost atentatora Petra Oreba.
Nova se prilika pojavila kada je za početak listopada 1934. najavljen posjet kralja Aleksandra Francuskoj. Ustaška organizacija u suradnji s makedonskom Unutarnjom makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO) pripremila je atentat na kralja prigodom njegova iskrcavanja na francusko tlo. Glavni organizator atentata bio je bliski Pavelićev suradnik Eugen Dido Kvaternik.
Kralja je trebalo ubiti odmah po njegovu iskrcavanju u Marseilleu, a skupinu koja je to trebala učiniti činili su pripadnik VMRO-a Veličko Kerin i ustaša Mijo Kralj. U slučaju njihova neuspjeha druga skupina atentatora koji su čekali u okolici Pariza trebala je ponovno pokušati napad.
Naposljetku je 9. listopada 1934. u četiri sata poslijepodne razarač „Dubrovnik“ pristao u gradskoj luci okružen dvjema francuskim podmornicama. Kralj Aleksandar potom je stupio na obalu, a potom je pao od metaka atentatora Velička Kerina.
Ovaj je pak nastradao tek zahvaljujući prisebnosti francuskoga oružničkog pukovnika Piolleta koji ga je uspio posjeći sabljom. Od posljedica ranjavanja umro je francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou, no naknadno je otkriveno da ga je ranilo zrno koje je vjerojatno ispalila francuska policija u pucnjavi koja je uslijedila nakon Kerinovih hitaca.
Ono što se danas zna o atentatu pokazuje da je Kerinovu uspjehu uz njegovu odlučnost i hladnokrvnost znatno pomogla nesposobnost francuskih sigurnosnih službi da osiguraju visokoga gosta i da u najmanju ruku atentatoru otežaju posao. Jugoslavenski redarstveni dužnosnik Vladeta Milićević unaprijed je obavijestio francuske službe o mogućemu izvođenju atentata, na što su francuski predstavnici gotovo odmahnuli rukom te su mjere koje su poduzeli bile neodgovarajuće.
Atentator je bio član VMRO-a Veličko Kerin i bilo je očito da je sve organizirala Ustaška organizacija (Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija, UHRO), no ipak su postavljena brojna pitanja o mogućoj pozadini toga događaja. Iznošene su pretpostavke o upletenosti Italije, ali i Mađarske. Pojavile su se i špekulacije o upletenosti nacionalsocijalističke Njemačke, no ne postoji izvorna dokumentacija koja bi to eventualno potvrdila. Iako se to činilo očitim, ipak nema dokaza o neposrednoj talijanskoj upletenosti u taj događaj.
Vlasti i medije godinama nakon atentata mučila je još jedna nepoznanica, odnosno identitet jedne lijepe plavokose žene i njezina supruga koji su sudjelovali u pripremama atentata. U nedostatku točnih podataka u mašti novinara i policajaca ona je pretvarana u tajnu agenticu i pustolovku. Njezinu medijsku popularnost iskoristio je i poglavnik Pavelić koji je u dokolici torinske tamnice, u koju su ga nakon atentata zatvorile talijanske vlasti, napisao roman „Lijepa plavka“. Junakinju romana povezao je sa stvarnom plavušom, no nije rekao ništa o stvarnoj pozadini atentata i njezinu stvarnom identitetu. Tajanstvena plavuša bila je zapravo Stana Godina, supruga istaknutoga pripadnika Ustaške organizacije Ante Godine.
Atentat je uklonio kralja Aleksandra, no osnovni ustaški cilj nije postignut i jugoslavenska je država opstala. Ipak je dotadašnji diktatorski režim u Kraljevini Jugoslaviji oslabljen, što je omogućilo polaganu obnovu političkoga života u Hrvatskoj. To je pogodovalo oživljavanju rada HSS-a, a omogućilo je rad i proustaškim elementima.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
