*Napomena: Ovaj tekst dio je izvornoga znanstvenog rada dr. sc. Davora Marijana „Bitka za Vukovar 1991“, objavljenoga u znanstvenomu časopisu Scrinia Slavonica: Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest 2 (2001), br. 1, 367–402. Članak je u cijelosti (i s popratnim znanstvenim aparatom – bilješkama te popisom izvora i literature) dostupan na sljedećoj poveznici: https://hrcak.srce.hr/11352. Dr. sc. Davor Marijan također je autor znanstvenih monografija Bitka za Vukovar (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2004) i Obrana i pad Vukovara (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2013). Zahvaljujemo autoru na dozvoli za objavu ovoga dijela znanstvenoga rada te karte „Bitka za Vukovar“ (čiji je autor Tomislav Kovačić). Ostali slikovni materijal odabrali su suradnici ovoga projekta.
Područje radnje: Općine Vukovar, Vinkovci, Županja i jugoistočni dio općine Osijek. Zemljište je ravničarsko, vrlo prohodno i pogodno za uporabu oklopnih i mehaniziranih postrojbi, što je posebno izraženo na području općina Vinkovci, Osijek i Đakovo.
Nacionalni sastav stanovništva: Po popisu stanovništva iz 1991. u općini Vukovar od 84.189 stanovnika relativnu većinu s 36.910 stanovnika imali su Hrvati dok je Srba bilo 31.445. U gradu je živjelo 21.065 Hrvata i 14.425 Srba. Ostale su narodnosti bile znatno ispod broja Srba i Hrvata.
(…)
Od 29. listopada ponovno je pojačano vatreno djelovanje JNA po Vukovaru i Vinkovcima. Jak tenkovsko-pješački napad izveden je na Bogdanovce iz pravca Marinaca, Petrovaca i Vukovara u koje je JNA uspjela ući, ali je uspješno izbačena iz 10 kuća koje je zauzela. Za podizanje morala JNA i TO, na prijelazu iz listopada u studeni osobno se angažirao i načelnik Generalštaba JNA Blagoje Adžić, nakon čijeg je posjeta vojarni u Vukovaru, vojni reporter napisao da je njegov posjet „vukovarskoj kasarni, koja je neprekidno pod pod udarom minobacačke vatre i među borcima u prvoj borbenoj liniji, veliko ... priznanje i ohrabrenje za sve borce i jedinice naše armije“.
Na kraju listopada i početku studenoga hrvatske snage na bojišnici djelovale su uglavnom diverzantskim skupinama u bližem zaleđu protivnika, čije je djelovanje pretežito bilo na topničkim udarima iz daljine. Na poziv iz Vukovara topnički je tučeno područje grada iz kojeg je JNA djelovala, naselje Petrova Gora, Sajmište, križanje Trpinjske ceste i Lipovačkog puta, kao i po Vučedolu. Radnim i za rat sposobnim građanima od 18 do 55 godina starosti osim u iznimnim slučajevima (smrt i teška bolest) zabranjeno je napuštanje područja Operativne grupe. Zbog uočene koncentracije jačih snaga JNA na pravcima Ilača-Nijemci, Ilinci-Apševci i Morović-Lipovac, kao i južno od rijeke Save nasuprot Županji, Zapovjedništvo Operativne grupe je tražilo pojačanje jačine bataljuna i uput čete policajaca iz Varaždina. Par dana kasnije, 2. studenoga Glavni stožer HV je iz sastava Operativne zone Zagreb uputio u sastav Operativne grupe Vukovar, Vinkovci Županja protuoklopnu bitnicu koja je bila angažirana u blokiranju vojarne JNA u Jastrebarskom. Napad na Cerić izveden 2. studenog nije uspio, a bio je u svrhu poboljšanja taktičkog stanja Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja. Zrakoplovstvo JNA odgovorilo je bombardiranjem područja između Cerića i Vinkovaca. Napad na Cerić nije imao učinka na Vukovar koji je nakon jake topničke pripreme napadnut oklopništvom i pješaštvom, što je branitelj odbio. Napadnuti su i Bogdanovci čija je obrana također odbila napad. Snagama tenkovske čete i pješaštva Vukovar je presječen na dva dijela. U dnevnom izvješću zapovjednik Operativne grupe je između ostalog naglasio da u „potpunosti shvaćamo i opravdavamo zahtjeve OZ, Glavnog stožera GS i Vrhovnog zapovjednika HV da se ide u ofanzivno djelovanje sa kojima bi glavni cilj bio deblokada Vukovara, ali to u ovakovoj konstelaciji snaga ... to jednostavno nije izvedivo. Pored tih nedostataka uglavnom materijalne prirode još uvijek se susrećemo s izraženim defatističkim stavom i neimanjem želje da se oružanom borbom riješi pitanje hrvatske države“. Nova pojačanja u ljudstvu od 4. do 8. studenog, iz sastava 3. „A“ brigade ZNG i policajacima iz Donjeg Miholjca, Osijeka i Našica koji su željeli pomoći Vukovaru neznatno su promijenili odnos snaga, jer je bataljun 122. brigade HV povučen u Đakovo.
O teškom stanju obrane Vukovara govori dramatična poruka od 6. studenog upućena iz grada Glavnom stožeru HV da se grad nalazi u „izrazito teškom položaju“, i ukoliko streljivo većeg kalibra ne bude dostavljeno „u Vukovaru će u toku noći početi borbe prsa u prsa, te će 13-15.000 života pasti u ruke neprijatelju“. Većinu traženog streljiva Glavni stožer HV je poslao u toku 6. studenog. Dio pošiljke, oko 200 granata 130 mm je stigao, ali je bio kratkog dometa, s kojima je ipak pružena pomoć okruženom Vukovaru djelovanjem po protivničkim snagama na Trpinjskoj cesti i području Lušca. Pored konstantnih problema oko Vukovara, ponovno pojačavanje postrojbi JNA na području Bosanskog Šamca opet je ukazalo na mogućnost nasilnog prijelaza rijeke Save, što je i očekivano u sljedeća tri dana na području Brezovo Polje i Rajevo Selo, pa su poduzete mjere za spriječavanje iznenađenja, posebno na području sela Lipovac, Apševci i Nijemci što je stavljeno u obvezu 109. i 131. brigadi HV. Očekujući napad JNA radi presijecanja prometnice Vinkovci-Đakovo, isplaniran je i izveden 9. studenog napad na Karadžićevo, radi zauzimanja i utvrđivanja za obranu. Napad je povjeren četi policije za specijalne djelovanja PU Varaždin i vodu 1. bataljuna 109. brigade HV iz Ivankova. Usprkos iznimnom naporu specijalne postrojbe Varaždin, napad nije uspio.
Intenzivno djelovanje JNA bilo je i 7. studenog s naglaskom na zrakoplovstvu nad cijelim područjem OG, koje je raketiralo, bombardiralo i mitraljiralo područje Nuštra, Vinkovaca, Ivankova, Mikanovaca, Cerne i Spačve. Osnovni problem branitelja i dalje je bio nedostatak projektila kalibra 122, 130, 152 i 155 mm, a tražena su i sredstva veze za poboljšanje protuzračne obrane.
Djelovanje zrakoplovstva JNA smanjeno je 8. studenog, za razliku od kopnene vojske čiji napadi na Vukovar, Komletince, Nijemce i Jarminu nisu slabili na intenzitetu. O stanju u Vukovaru govorio je i podatak da je topništvo Operativne grupe tuklo protivnika u „samom gradu Vukovaru“, po naseljima Boško Buha, Cvjetnom Naselju i Lušcu.
Napad JNA 10. studenoga s pravca Lušca, s ciljem zauzimanja nadvožnjaka prema centru Vukovara, radi spajanja s postrojbama koje su napadale duž Trpinjske ceste, bio je uvod u završne borbe za grad. Za vrijeme napada na Vukovar izveden je i napad na selo Bogdanovce koji su tijekom dana zauzeti, nakon što su tjednima odolijevali napadima oklopnih brigada JNA.
Pritisak na okruženi grad ponovno je stavio u prvi plan potrebu proboja i deblokade. Plan je izrađen 11. studenog 1991. godine. Namjera je bila proboj pravcem Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar, osiguranje stvorenog koridora, deblokada Vukovara i Borova Naselja, pojačanje snaga obrane grada, te redovna opskrba i evakuiranje povrijeđenih i bolesnih. Za napad su u prvom i drugom postroju određena tri bataljuna i mehanizirana četa 3. „A“ brigade ZNG, tenkovska četa 109. brigade HV, i kao pričuva bataljun 132. brigade HV. Za pojačanje snaga u gradu, nakon deblokade predviđena je 105. brigada HV iz Bjelovara koja je tek trebala stići na područje Operativne grupe.
Zamisao proboja pretrpjela je neuspjeh jer je bila u raskoraku sa stanjem na terenu. Napad na protivnika učvršćenog na crti Cerić-Henrikovci-Marinci i po dubini Bogdanovci, počeo je u večernjim satima 12. studenoga 1991. Slabost angažiranih snaga, od koje se neke nisu ni pojavile na bojišnici, a neke samovoljno udaljile osudio je pokušaj u početku na neuspjeh, pa je od zamisli uspjelo pomicanje „snaga iz Nuštra prema s. Marinci pod vrlo teškim uvjetima djelovanja neprijatelja sa zemlje i iz zraka“. Za nastavak napada nije bilo snaga jer raspoloživo ljudstvo nije bilo dovoljno za proboj, s time da se „105. br. HV nije“ ni „javila, a i pored nje potrebna je najmanje još jedna brigada“. Značajnijih promjena nije bilo 14. studenog, zauzeta su područja Zidina i Svete Ane s kojih je ciljano po protivničkim postavima u području Henrikovaca. Na području Vukovara JNA je uspjela presjeći prometnicu između Borova Naselja i Vukovara. Dugo očekivana 105. brigada HV iz Bjelovara počela je pristizati kasno na večer 14. studenog kada je od zapovjednika 1. OZ dobila zapovijed za razmještaj u području sela Strizivojna, Vrpolje, Čajkovci, Stari Perkovci, Budrovci i Piškorevci. Logističku potporu brigada je trebala dobiti od 122. brigade HV iz Đakova.
Dok se Zapovjedništvo Operativne grupe bavilo pokušajima proboja prema Vukovaru JNA nije mirovala. Proleterska gardijska mehanizirana divizija je s 3. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom iznenadnim napadom uz jaku topničku i zrakoplovnu potporu 15. studenog potisnula snage lokalne 131. brigade HV koje su u neredu odstupile i zauzela sela Lipovce, Apševce i Podgrađe. Zbog prodora mehaniziranih snaga JNA pripadnici 131. brigade HV srušili su most na rijeci Savi kod Gunje, zbog mogućnosti napada na područje Gunje iz Bosne. Uspjeh postignut 15. studenog JNA je kapitalizirala napadom dan kasnije, kada je ponovno uz potporu zrakoplovstva uspjela zauzeti selo Nijemce. Novo primirje između Hrvatske vojske i oružanih snaga SFRJ koje je stupilo na snagu 16. studenog u 18 sati malo je toga promijenilo u djelovanju JNA. Za HV je bilo iznimno važno pa je u zapovijedi Glavnog stožera naglašeno da se prekid vatre mora „strogo poštovati na cijelom području Republike Hrvatske, a osobito kod Vukovara i Dubrovnika“. Dok je hrvatska strana iza 18 sati prestala s vatrom, JNA nije smanjila „žestinu svojih napada“ na području Operativne zone, težišno na Vukovaru, čija je obrana bila na rubu ljudskih i materijalnih snaga. S prvim satima 17. studenog zapovjednik Operativne grupe je iz Vukovara primio dramatičnu poruku od zapovjednika Vukovara da je ostao bez ljudi i streljiva, s rastrojenom obranom koja je bila na kraju snaga.
Vlada Republike Hrvatske nakon sjednice održane 17. studenog 1991. priopćila je da JNA i nakon sporazuma o prekidu vatre nastavlja napade s „ciljem osvajanja Vukovara“ i da su ugroženi životi 15.000 civila od čega 3.500 djece, 2.000 mlađih od sedam godina.
Noću 17. studenog Vukovar su napustili „branioci Vukovara na čelu s Mladim Jastrebom“, o čemu je u jutro 17. studenog povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Vukovar izvijestio Zapovjedništvo Operativne grupe. Vladin povjerenik je ostao u gradu s ravnateljicom Medicinskog centra, tražeći da „vlada RH, u ime 15.000 života pogne glavu i pristane da na za danas ... zakazane pregovore pošalje i svog predstavnika, kao i predstavnike Evropske misije“. On je u organizaciji JNA u toku dana trebao otići na pregovore s političkim vodstvom pobunjenih istočnoslavonskih Srba. Na osnovi prijedloga povjerenika Vlade RH u Vukovaru GS HV je 17. studenog dao svoj stav. Predaja nije dolazila u obzir, kako JNA a još manje „tzv. civilnim vlastima krajine istočne Slavonije“. Zapovjedništvo OG je trebalo nastaviti s ojačanjem obrane Vukovara, onemogućavanjem priljeva svježih snaga JNA i nastavljanjem s ubacivanjem „naših snaga ka Vukovaru“ koji je trebao dobiti novog zapovjednika obrane. Dogradnja obrane Vinkovaca i Županje isto je trebala biti intenzivno nastavljena i oko nje se morao angažirati MUP i krizni štabovi, a pojačanje je trebalo doći iz Zagreba u kojem je u toku dana 101. brigada HV određena za pomoć. Brigadu je u toku 18. studenog trebalo domobilizirati i do 16 sati 19. studenog dovesti u područje Našica, gdje ulazi u sastav Operativne zone Osijek.
Nakon odlaska zapovjednika obrane, u Vukovaru su i dalje vođene borbe, a tko ih je vodio nije bilo poznato zapovjedništvima Hrvatske vojske iz Vinkovaca i Osijeka. Na večer je ta spoznaja bila nešto konkretnija, ali i dalje nepotpuna i neprovjerena i po njoj su još vođene borbe u centru grada. Skupine pripadnika obrane Vukovara koje su uspjele proći kroz protivnički raspored nastavile su s dolaskom noću 17. i 18. studenog. Vukovar je zauzet 18. studenog 1991. a dan kasnije, 19. studenog, zauzeto je i Borovo Naselje što je bio kraj organizirane obrane grada.
U tromjesečnom razdoblju napada na Vukovar poginulo je oko 1850 branitelja, oko 1600 civila od čega 86 djece. Ranjeno je 2500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Po procjeni Glavnog stožera HV napadač je u borbama za Vukovar izgubio nekoliko tisuća vojnika i oko 600 oklopnih vozila.
U moru nedoumica, neslaganja, osporavanja, tvrdnji, i istina, nedvojbeno je samo da se Hrvatskoj 1991. godine u i oko Vukovara dogodila bitka. Vukovar je bitka, i to jedino nije sporno u različitim pogledima na njegovu sudbinu. Pojam bitka, ovdje tretiramo ne samo u povijesnom, već i u operativno-strategijskom smislu jer je izravno utjecala na tijek rata i opći ishod u 1991. godini.
Borbe za i oko Vukovara na ovom stupnju spoznaje imaju nekoliko jasnih razdoblja. Od svibnja 1991. do 25. kolovoza 1991. razdoblje je zauzimanja pozicija. Tijekom tog razdoblja JNA je osloncem na pobunjena srpska naselja postupno napravila kružnu osnovicu za budući napad na grad. U tom se postupku naziru elementi bojnih djelovanja postavljenih sredinom 80-ih godina od tadašnjeg saveznog sekretara za narodnu obranu admirala flote Branka Mamule. U vojnoj strategiji OS SFRJ obrana grada je imala strategijski značaj, te je čvrsto vezana za njegovo operativno stanje na užem i širem području. U prilaženju Vukovaru JNA je očito krenula s tog stajališta. Nepovoljan položaj grada na samoj republičkoj granici, veliki postotak Srba u gradu i okolnim selima, te posada JNA u gradu, teorijski su svodili uspješnost obrane Vukovara na nisku razinu. U svibnju je ta razina dodatno umanjena dovođenjem manjih oklopno-mehaniziranih skupina u uže, i šire područje grada. Početkom srpnja tri dovedene mehanizirane brigade na šire područje grada sugerirale su brzo rješavanje Vukovara u srpsku korist.
U tom odnosu snaga napad oklopnih i mehaniziranih snaga na grad 25. kolovoza radi njegovog zauzimanja činio se relativno lakom zadaćom. To je početak drugog razdoblja borbi za grad, pokušaj zauzimanja s osloncem na rijeku Dunav, vojarnu u gradu i srpska sela u užem području. Kako do uspjeha JNA nije došla ni nakon mjesec dana borbi, pokrenuta je Operacija Vukovar u kojoj su angažirana dva mehanizirana korpusa. Operacija je imala dvije zadaće, potpuno okruženje grada od šireg područja za što je uporabljeno i ratno zrakoplovstvo i težišnu zadaću, zauzimanje okruženog grada. Za prvu zadaću angažirana je ojačana mehanizirana divizija ekvivalenta korpusa koja je brzo presjekla prometnicu Vukovar-Vinkovci i potom se zaplela u dugotrajnu borbu s hrvatskim snagama na području Vinkovaca i Županje, koje su je u cjelosti vezale za sebe. Drugom dijelu snaga, dvjema operativnim grupama trebalo je mjesec i pol dana za zauzimanje grada. Nakon pada Vukovara te snage nisu bile sposobne nastaviti na zapad sukladno planovima Štaba Vrhovne komande oružanih snaga SFRJ.
Hrvatske snage u bici za Vukovar mogu se promatrati, sukladno doktrinarnim promišljanjima JNA, na tri razine, taktičkoj, operativnoj i strategijskoj. Dugotrajna obrana Vukovara s vojnog gledišta teško je razumljiva i shvatljiva. Zemljopisni položaj, nepovoljan nacionalni sastav stanovništva u njemu i užem području uz respektivne snage JNA nije mu teorijski davao veliku nadu za otpor. No, to se dogodilo i obrana grada je fenomen rijedak u svjetskim razmjerima, a ne samo na nacionalnoj razini. Od trenutka kad je odsječen Vukovar je postao briga okruženja, operativne razine u Osijeku i Vinkovcima i strategijske u Zagrebu. Oficirski kadar bivše JNA primljen u vojsku koja je nastajala pokazao se nesposobnim shvatiti značajke hrvatske oružane sile u nastajanju. Od sredine rujna stavljat će, prvo Zagreb Osijeku, a potom Osijek Vinkovcima i Vukovaru, zahtjeve koji su bili nekoliko godina ispred vremena. Hrvatska oružana sila u nastajanju predstavljala je mješavinu Narodne zaštite, milicije, Teritorijalne obrane i JNA, najbliže marksističkom poimanju naoružanog naroda. Slabo naoružane, a kasnije nedorasle ratnoj tehnici koja je dijelom stigla iz unutrašnjosti zemlje, hrvatske snage su pokazale mnogo veću sposobnost u obrani nego u napadima, što je od 1. listopada bilo ključ za spas Vukovara. Te snage, uz sve želje, nisu bile kvalitativno i kvantitativno sposobne probiti se kroz područje koje su nadzirali dijelovi najmanje četiriju mehaniziranih i dviju oklopnih brigada JNA.
Popis kratica:
GS HV – Glavni stožer Hrvatske vojske
HV – Hrvatska vojska
JNA – Jugoslavenska narodna armija
MUP – Ministarstvo unutarnjih poslova
OG – Operativna grupa
OS SFRJ – Oružane snage SFRJ
OZ – Operativna zona
PU – Policijska uprava
TO – Teritorijalna obrana
ZNG – Zbor narodne garde
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
