Početkom svibnja 1945. godine mnoštvo pripadnika različitih vojski (Oružane snage NDH-a, slovenski domobrani, srpski i crnogorski četnici te jedinice Trećega Reicha) i civila (realnije procjene navode između sto pedeset i dvjesto tisuća ljudi) krenuo je prema Zapadu, očekujući zaštitu Zapadnih saveznika. Povlačenje je izvedeno bez priprema – čime se Vlada NDH-a pokazala nedorasla vremenu. Najveći dio izbjeglica zarobljen je već na području Slovenjgradec–Dravograd. Na pregovorima Britanci očekivano odbijaju predaju vojske NDH-a i prenose je na svoje saveznike – Jugoslavensku armiju (JA). Pri određivanju uvjeta kapitulacije rečeno je da će se poštovati odredbe Međunarodnoga prava o ratnim zarobljenicima i to se Britancima činilo fair. Nakon toga počinje dugotrajan put povratka zarobljeničke kolone – Križni put – na kojemu su se našli i zarobljenici koji su, uspjevši se probiti u savezničku zonu, naknadno izručeni JA-i. Sudbine ljudi krile su se između političkih dogovora, odredbi Međunarodnoga humanitarnog prava i stanja u Koruškoj, tj. izglednoga sukoba između saveznika. Kraj rata uvijek je praćen odmazdom, no to ne znači da je JA mogla činiti što je htjela. Ženevska i Haške konvencije jasno su propisivale i obaveze koje je država imala prema zarobljenicima. Za Britance „operativne okolnosti“ bile su presudne pri provođenju neugodne, ali opravdane politike, iako su bili svjesni što zarobljenike očekuje nakon predaje. Bilo je važno da se pri izručenjima ne primjenjuje sila pa su zarobljenicima lagali da idu u Italiju. Tako je zadatak lakše izvršen, a ruke ostajale „čiste“. Brojni dokumenti i iskazi potvrđuju kako su predstavnici JA-e po preuzimanju zarobljeničkih kolona višestruko kršili odredbe Međunarodnoga humanitarnog prava. Završnica rata na ovim prostorima, osim borbe protiv okupatora, značila je i uspostavu novoga poretka.
Koliko je osoba stradalo u ovim događanjima i danas je otvoreno pitanje. Brojke kojima raspolažemo predstavljaju okvirne procjene. Postojeća demografska istraživanja kao i nove historiografske spoznaje upućuju na to da nije nerealno govoriti o stradanju osamdeset tisuća ljudi. Točne brojke vjerojatno nikada nećemo saznati, no nedopustivo je da se zbog toga uporno relativiziraju ova, možda najkontroverznija događanja novije hrvatske povijesti. Bilo je tu pojedinačne osvete, no korištene metode, trajanje i masovnost ovoga zločina jasno govore da u „obračunu“ nisu stradali samo ratni zločinci, za koje je neupitno da ih je bilo mnoštvo. Bespoštedan i beskompromisan tretman JA-e, o kojemu svjedoče i brojna grobišta u Sloveniji, nije bilo djelo pojedinaca. Jasno je da načelna suglasnost sa svime što se dogodilo u svibnju 1945. nije izostala. Osim toga, za počinjeno nitko nije odgovarao. Stoga su ova događanja nezaobilazna pri općoj karakterizaciji Narodnooslobodilačkoga rata. Cjelokupni problem popratila je dugogodišnja šutnja iz koje su izrasle podijeljenost u društvu i manipulacije. Događanja na Bleiburgu i Križnomu putu odavno su prerasla okvire historiografske struke.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
