Prve godine vladavine Komunističke partije u novoj jugoslavenskoj državi bile su obilježene nastojanjima da se uspostavi upravni i vrijednosni poredak kakav je bio razvijen u SSSR-u. Jednopartijski sustav, plansko gospodarstvo i kontrola javnoga mnijenja tehnike su preuzete iz sovjetske prakse. Za jugoslavenske je komuniste bilo važno upotrijebiti učinkovite metode. U želji za ubrzanim razvojem industrije u nedostatku strojeva, sirovina i školovane radne snage, primijenjena je metoda „socijalističkoga takmičenja“.
Socijalističko takmičenje u Hrvatskoj netom po završetku rata započelo je pod geslom „Za što bržu obnovu, porušenih, uništenih postrojenja, tvornica i popaljenih sela“. Karakteristika je takmičenja u tomu razdoblju prije svega bila stavljanje težišta na teški fizički rad bez evidencije rezultata i bez jasne organizacijske forme. Krajnji cilj trebao je biti „rađanje“ novoga čovjeka socijalističkoga tipa, onoga kojemu je dobrobit države ispred vlastitoga interesa. Namjera je bila u njegovu organizaciju uključiti sve zaposlenike, od teških fizičkih radnika preko službenika do visokokvalificiranih zaposlenika. Tu su ideju ostvarivali udarnici, novatori i racionalizatori.
Udarnikom je postajao svatko tko je u osmosatnomu radnom vremenu tijekom tri mjeseca sustavno premašivao normu za najmanje dvadeset posto. Riječ udarnik preuzeta je iz ruskoga jezika, dolazi od termina „udarny trud“, a označavala je visoko produktivan i entuzijastičan rad. Rječnik ruskoga jezika definira ga kao počasno zvanje radnika koji u socijalističkomu takmičenju prebacuje normu.
Racionalizatorom se postajalo usavršavanjem ili poboljšanjem proizvodnoga procesa, a da se pritom nisu unosile bitne novosti u tehnološki proces proizvodnje. Novatorima su bili smatrani svi oni koji su svojim pronalascima ostvarili tehničko unaprjeđenje proizvodnje unoseći pritom bitne novosti u tehnološki proces. Nepostojanje sustavnosti u proglašenju potonjih dviju kategorija bila je konstanta cjelokupnoga razdoblja.
Sindikat je bio glavni pokretač socijalističkoga takmičenja i razvijanja njegovih sastavnih dijelova: udarništva, novatorstva i racionalizatorstva. Sindikalna djelatnost tako je bila usmjerena u dva pravca, od kojih je prvi bio mobilizacija radnika i namještenika u svrhu povećanja produktivnosti rada, a drugi poticanje zaštite prava radnika i njihovih životnih uvjeta. Dva navedena čimbenika postala su osnova sindikalne djelatnosti, a iznimno važna zbog ubrzanja obnove poduzeća i normalizacije prilika kako bi se počelo s izgradnjom socijalističkoga poretka.
Najjači angažman sindikalnih organizacija bio je usmjeren na obnovu. Na Praznik rada 1945. godine organizirano je takmičenje u radu, povećanju radne discipline i kulturno prosvjetnoj djelatnosti. Obnavljane su pruge, vagoni, strojevi i alati, a radnici su se obvezivali na produljenje radnoga vremena. Teško oštećene tvornice cementa u Kaštel Sućurcu, Majdan u Solinu, Tvornica vagona u Slavonskomu Brodu, Tvornica aluminija Lozovac u Šibeniku te mnoge druge bile su popravljene radnim takmičenjem. To prvo veliko takmičenje bilo je organizirano u trajanju od petnaest dana. No već na samomu početku njegovoga organiziranja došle su do izražaja velike manjkavosti. Produljenje radnoga vremena uz maksimalan utrošak fizičkoga rada bila je osnova na kojoj se gradio sustav takmičenja. Vidljivo je to i iz upozorenja Glavnoga odbora Jedinstvenoga sindikata radnoga naroda Jugoslavije koji je kritizirao takmičenje i udarništvo od kojih se produljenjem radnoga vremena i pojačanim intenzitetom stvorio „znojni ili krvavi sistem rada“. Sindikalna su rukovodstva u drugoj polovici 1945. godine često pozivana da prekinu s jednostranim shvaćanjem takmičenja i udarništva kroz produljenje radnoga vremena. Upravo je produljenje radnoga vremena većina sindikalnih organizacija koristila kao jedini način za postizanje većega opsega proizvodnje. Nedostatak primjerenih alata, niska razvijenost tehnoloških procesa uvjetovana nedostatkom strojeva, nedostatan broj kvalificiranih radnika i loša educiranost postojećega broja radnika glavni su razlozi zbog kojih se sva radna aktivnost usmjerila na fizičko iscrpljivanje. Uprave poduzeća kao organizatori proizvodnje i sindikalni čelnici kao organizatori takmičenja na taj su način išli linijom manjega otpora. Do koje je mjere takav pristup bio štetan govore i slučajevi čestih obolijevanja radnika uslijed prekomjernih fizičkih napora. Najočitiji primjer takvoga ponašanja može se ilustrirati na sljedećemu događaju iz rujna 1945: „Kod nas u Dalmaciji sve je porušeno drugovi radnici rade udarnički. Ima drugova udarnika, koji su i oboljeli na samom radu. Na pr. jedan radnik zidar ostao je do svršetka na radu jedne peći, premda se razbolio i bacao krv“. Ovaj primjer može se shvatiti dvojako. Prvo, motivacija određenoga dijela radnika nakon rata bila je neupitna tako da je njihov odnos prema poslu graničio s fanatizmom. S druge strane, kako je spomenuto, uprave poduzeća i sindikalni djelatnici u prisiljavanju radnika na maksimalne fizičke napore vidjeli su jedni način za povećanje proizvodnje.
Iako se ne može navesti velik broj sličnih primjera, može se zaključiti kako je slična praksa bila rasprostranjena u velikomu broju poduzeća. Svjedoči o tomu i dopis Ministarstva rada NRH-a u kojemu se od uprava poduzeća zahtijevalo da u dogovoru sa sindikalnim organizacijama zatraže od okružnih inspekcija rada dozvolu za produljenje radnoga vremena. Najveći naglasak u dopisu stavljen je na nužnost očuvanja zdravlja zaposlenih. U referatu na Prvomu sindikalnom kongresu JSRNJ-a za Hrvatsku održanomu od 26. do 28. svibnja 1946. u jednomu od referata usredotočenomu na takmičenje navedeno je kako se praksa produljenja radnoga vremena treba napustiti. Takav je odnos dovodio, prije svega, do ugrožavanja zdravlja radnica i radnika što je za izravnu posljedicu imalo povećanje troškova proizvodnje.
Da bi se povećala proizvodnja i troškovi oko proizvodnje smanjili na najmanju moguću mjeru, GO JSRNJ naredio je okružnicom da treba uvesti veću radnu disciplinu putem zidnih novina te sustavno utjecati na rad radnika tako da izostajanja s posla i kašnjenja na rad budu što manja. Sindikalne su podružnice trebale raditi na organizaciji rasprava o radu te pomagati rukovoditelje u proizvodnji na uvođenju predratnih normi.
Kolika je važnost pridavana odnosu prema radu vidljivo je iz činjenice kako je i prije završetka rata, u svibnju 1945. godine, simbolično na Praznik rada, AVNOJ donio Zakon o uvođenju ordena rada: „da bi se dalo javno priznanje radnicima i namještenicima za njihove stvaralačke napore u obnovi zemlje i jačanju privrede“. Orden rada imao je tri reda: „Orden rada I reda“, „Orden rada II reda“ i „Orden rada III reda“ koji su mogli biti dodijeljeni pojedincima, grupama radnika i poduzećima kao državno priznanje za pokazani „radni heroizam“, znanstvene i tehničke pronalaske kao i za „naročito pokazane osobne ili grupne uspjehe“ u radu na obnovi države. Ovaj je koncept trebao postati temeljem izgradnje sustava moralnih vrijednosti novoga socijalističkog tipa.
Najzaslužniji radnici za svoja su postignuća dobivali i poklone. Raški rudar Antun Bičić, predvodnik pokreta za visoku produktivnost rada u NR Hrvatskoj, na dar je dobio jedno odijelo i jedan par cipela. Stjepan Orešković, drvodjelac iz poduzeća Novoselec-Križ koji je prvi u drvnoj industriji u Hrvatskoj u pilanskoj proizvodnji primijenio sustav za visoku produktivnost rada i koji je sa svojom brigadom premašivao normu od 190 do 300 posto, dobio je za to svoje postignuće kao nagradu jedno odijelo. Tekstilna radnica Bara Šćulac koja je osam puta proglašena udarnicom na dar je dobila jedan par cipela i servis za jelo. Višestruki novator ing. Vladimir Logomerac svojim otkrićima uštedio je preko 300,000,000 dinara, za što je kao nagradu dobio kovčeg i gojzerice.
Udarništvo je služilo slavljenju radnika i radnih postignuća, a tisak je stvarao poželjan oblik ponašanja. Naglašavanje rada kao kohezivnoga društvenog elementa imalo je za svrhu stvoriti društvo u kojemu će rad predstavljati osnovni gradivni element zajednice. Rad je tako trebao postati mjerno sredstvo odnosa prema državi, a socijalističko takmičenje sa svojim sastavnim dijelovima, udarništvom, racionalizatorstvom i novatorstvom, njegova metoda.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
