Desni intelektualci u međuratnomu razdoblju pripadali su građanskim i katoličkim krugovima. Zauzimali su oporbeni stav prema novoj jugoslavenskoj državi i određenu nostalgiju prema propaloj Austro-Ugarskoj Monarhiji (Ivo Pilar, Milan Šufflay, Vinko Krišković). Što je politička kriza bila intenzivnija oko neriješenoga nacionalnog pitanja sve im se više priključuju bivši pripadnici jugoslavenskoga pokreta među hrvatskom inteligencijom (Ante Trumbić, Filip Lukas, Kerubin Šegvić, Stjepan Zimmermann, Milivoj Magdić i dr.). Glavna točka okupljanja bila je Matica Hrvatska, a oko njezina predsjednika Filipa Lukasa okupljaju se studenti Zagrebačkoga sveučilišta, posebno profesori Ekonomsko-komercijalne visoke škole. Uopće u njihovu slučaju radilo se o konvertitskomu pokretu među hrvatskom inteligencijom koja odbacuje liberalizam i jugoslavenstvo te prihvaća konzervativnu liniju i hrvatsku nacionalnu ideologiju antijugoslavenskoga usmjerenja. Jugoslavenski kraljevski režim nazivao ih je raznim imenima: „separatistima“, „frankovcima“, „proustašama“ i „frankovačkom-klerikalnom pokretu“.
Pogotovo 1930-ih godina oni se iznova zanimaju za Starčevićevo djelo, tako da se može govoriti o određenomu neostarčevićanskom pokretu među ovim dijelom hrvatske inteligencije. No za razliku od Starčevićevih vremena novi snažni utjecaj na ideologiju hrvatskoga nacionalizma novoga doba ostavili su Šufflay i Pilar koji su dali najpotkrepljeniju kritiku jugoslavenskoga nacionalizma u svojim djelima. Razlika između njih i originalnoga starčevićanstva sastoji se od prisutnosti konzervativne ideologije i od kritike liberalizma kojega se optužilo za stvaranje jugoslavenske države 1918. godine. Tu je i naglasak na važnosti katoličke komponente u hrvatskomu nacionalnom biću zato što je taj argument pomagao u kritici jugoslavenske ideologije, odnosno da su Hrvati i Srbi dva zasebna naroda s različitom vjerom, poviješću i kulturom. Ovom usvajanju kritike liberalizma i okretanju prema konzervativnim pozicijama svakako su pridonijeli dosljedno konzervativni Šufflay i Pilar, koji je to kasnije prihvatio odbacujući postupno svoj početni liberalizam. Premda su podržavali Pavelićev rad u emigraciji oni ipak nisu pripadali ustaškomu pokretu nego pokretu koji se neovisno razvijao u zemlji kao hrvatski nacionalistički pokret prema kraju 1930-ih godina. Pred rat ovaj pokret dominirao je na Zagrebačkomu sveučilištu, uzimajući primat nad studentima komunističke orijentacije.
Svi se oni počinju izjašnjavati ako ne otvoreno za nezavisnu hrvatsku državu onda svakako za poseban politički, odnosno teritorijalni položaj hrvatskoga naroda u Jugoslaviji. Smatraju kako su Hrvati ulaskom u Jugoslaviju napustili zapadnu civilizaciju, što kod njih razvija jaki antijugoslavenski osjećaj. Ideologiju jugoslavenstva doživljavaju kao liberalnu i revolucionarnu u odnosu na povijesnu tradiciju hrvatskoga državnog prava. Za komunizam smatraju da se protivi narodnomu načelu, da je antinacionalan i prema tome neupotrebljiv te posljedično opasan za rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja. U međunarodnoj politici tražili su promjenu Versajskoga poretka i zato u određenoj mjeri podupirali aktivnosti Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske na tomu planu. U ideološkomu području nisu mogli prihvatiti nacionalsocijalizam zbog njihove uglavnom katoličke formacije, a prema talijanskomu fašizmu imali su rezerve zbog njegovih ekspanzionističkih težnji prema hrvatskoj obali Jadrana.
Važan događaj bio je povratak Mile Budaka i Mladena Lorkovića 1938. godine iz emigracije koji, za razliku od mišljenja domaćega pokreta, zahtijevaju jače približavanje Njemačkoj i Italiji, dok se Lukasov krug tome odupirao. Oni podupiru stvaranje Nezavisne Države Hrvatske 1941. i mnogi od njih ulaze u ustaški režim, sudjelujući u političkomu i kulturnomu životu. Tada se kod jednoga dijela mijenjao i stav prema nacionalsocijalizmu i fašizmu koji im, naročito na početku rata, postaju prihvatljiviji nego prije, a drugi dio je do kraja zadržao sumnjičavost prema tim ideologijama. Tijekom rata neki od njih, poput Lukasa i Zimmermanna, distanciraju se od režima i počinju kritizirati unutarnju i vanjsku politiku Pavelićeva režima, posebno zbog represivne politike prema nacionalnim manjinama i ustupanja dijela Dalmacije Italiji. Po završetku rata veći broj ih se sklanja u političku emigraciju, a pojedini stradavaju od komunističkoga terora.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
