Model društveno-političkoga ustroja primijenjen na prostoru druge Jugoslavije posebice u prvim godinama poraća bio je u velikoj mjeri, na svim razinama društvenoga života, vjerna preslika sovjetskoga. Snažan val ateističke propagande krenuo je iz Moskve 1918. godine. Već početkom dvadesetih godina Sovjetska je tajna služba dala upute prema kojima državne institucije trebaju raditi na demoraliziranju i cijepanju Crkve, a to je značilo širenje dezinformacija, utjecanje na svećenike, infiltraciju agenata i stvaranje doušničke mreže. Dvadeset osam velikodostojanstvenika i stotine svećenika Ruske pravoslavne crkve ubijeno je na samomu početku stvaranja sovjetske države, dakako pripadnici ostalih vjerskih zajednica isto tako nisu izbjegli kampanji terora. Lenjinova se politika temeljila na uvođenju ateizma ne samo uvjeravanjem nego i poticanjem masovnih ubojstava svećenika.
Brojna su ubojstva svećenika tijekom Građanskoga rata pa sve do 1941. godine potaknuta hladnim pragmatizmom i filozofijom militantnoga ateizma. Od dvadesetih godina 20. stoljeća do 1941. godine od približno šezdeset tisuća aktivnih svećenika u službi je ostalo njih 5 665. U nešto više od dvadeset godina obnašanja vlasti komunisti su uklonili 90 posto aktivnih svećenika u SSSR-u.
Stav prema Crkvi u svim je srednjoistočnoeuropskim zemljama bio građen prema modelu Svesavezne komunističke partije (boljševika). Prije svega, Crkvu je trebalo moralno i materijalno devastirati kako bi izgubila javnopravni karakter. U ostvarenje istoga cilja komunističke su partije u Srednjoj i Istočnoj Europi krenule na identičan način: razbijanjem dijecezanske uprave, prekidom veza sa Svetom Stolicom, uklanjanjem Crkve iz javnoga života, ponajprije iz odgojnih ustanova: vrtića, osnovnih škola, gimnazija i fakulteta, diskreditacijom kroz klevetničke kampanje, zastrašivanjem, razbijanjem unutrašnje monolitnosti te stvaranjem političkih i socijalnih sukoba.
Nasilje nad svećenicima jedno je od obilježja komunističkoga preuzimanja vlasti. Dosadašnja istraživanja pokazala su da je u DFJ-u/FNRJ-u, drugoj Jugoslaviji, u razdoblju od 1945. do 1951. godine ubijeno između 320 i 384 svećenika. Treba istaknuti kako je, prema jednomu istraživanju, samo u 1945. godini ubijeno 206 svećenika.
Diskreditiranje svećenika bilo je sustavno, no isto tako intencija komunističkih vlasti bila je kompromitirati Katoličku crkvu kao instituciju pred vjernicima i međunarodnom zajednicom i prikazati je protunarodnom i protudržavnom. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac zbog svojega je beskompromisnoga stava prema zaštiti kršćanskih vrijednosti odmah bio prepoznat kao osoba koja stoji na putu izgradnje partijske svemoći. U Stepinčevoj djelatnosti komunistički vlastodršci uviđaju ozbiljnu mogućnost stvaranja širega političkog nezadovoljstva. Osobito su u tomu smislu znakovite tadašnje procjene Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske (CK KPH) kako katolički kler svojom aktivnošću odvraća puk od komunizma i time stvara otpor vlasti.
Komunistička je partija Jugoslavije u Katoličkoj crkvi prepoznala ozbiljnoga konkurenta za utjecaj i poziciju u društvu. Upravo zbog toga komunisti nisu prezali gotovo ni pred čim kako bi umanjili ugled Katoličke crkve. Jedna od najočitijih mjera s tim u vezi bila je odvratiti odlaske na crkvene obrede što je moguće većega broja vjernika. Česti su bili slučajevi nedjeljnih organiziranja radnih akcija te omladinskih i radničkih sletova.
Način oblikovanja javnoga mnijenja Komunistička je partija počela intenzivno provoditi kroz medije reorganizacijom agitacije i propagande od ožujka 1944. godine. Za provedbu ovoga koncepta bila je potrebna i institucionalna potpora. Središnje tijelo koje je za jednu od glavnih zadaća imalo oblikovanje javnoga mnijenja poratne Hrvatske/Jugoslavije bilo je Agitaciono-propagandno odjeljenje Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije, poznatije pod akronimom AGITPROP.
Oblikovanje javnoga mnijenja u promatranomu je razdoblju stvarano na temeljima dogmatske ortodoksnosti provođene uspostavljanjem institucije. Shodno navedenomu glavna je zadaća novinstva bila indoktrinacija pučanstva pod krilaticom „odgoja masa u socijalističkom duhu, a partijskom odredbom svaki list i radiopostaja bili su kolektivni propagandisti, agitatori i organizatori“. Novinari su u prvim godina poraća radili izravno prema naputcima Agitpropa, kako je to u svojim memoarskim zapisima potvrdio novinar i urednik Berto Črnja: „uvijek se s njima dogovaralo što i kako da se piše“.
Nasilna ideologizacija društva provodila se prema načelu preodgajanja putem institucije Agitpropa što je rezultiralo kontrolom cjelokupnoga stvaralaštva pri čemu je marksistička ideologija postala uporištem političkoga tutorstva i monopola, a „novinari su bili vojnici partije ili ih nije bilo“.
Istovremeno s indoktrinacijom novinstva Komunistička je partija krenula s indoktrinacijom u kulturi. Odmah po svršetku rata preko radija i novina odaslan je poziv umjetnicima, grafičarima i dizajnerima da se dogovore o budućemu radu. Velik broj kulturnih djelatnika svih profesija, slikara, kipara, grafičara i glumaca, odazvao se pozivu, a posebno skupinu činili su umjetnici okupljeni u Odjelu likovne propagande (OLIKPROP) pri Predsjedništvu Vlade.
Navedeni je model mogao funkcionirati isključivo kroz snažnu institucijsku potporu preko kadroviranja pod okriljem Komunističke partije Jugoslavije. Protočnost, plasman, selekcija i količina obavijesti ovisila je o nizu čimbenika, od kojih će se s obzirom na istraženu temu navesti najznačajniji. Prijenos informacija ostvarivan je preko obučenoga osoblja, kroz Agitpropove tečajeve, koje je bilo zaduženo za transferiranje poželjnih ideoloških konstrukata, a sadržan je u krilatici „kadrovi rješavaju sve“. S tim u vezi osobito je značajan doprinos u negativnomu oslikavanju nadbiskupa Stepinca i Crkve kojega su dali glavni i grafički urednici obrađenih političkih dnevnika i tjednih humorističko-satiričkih listova. Odabirom tekstualnoga i slikovnoga materijala stvarao se shematizam koji je za krajnji cilj imao realizaciju partijskih ideja, što je značilo dekristijanizaciju društva „potiranjem i prevrednovanjem tradicije“, pri čemu je ateizacija društva bila važan segment u gradnji nove paradigme. Prema analizi Agitpropa iz svibnja 1947. godine čak je petina svih stanovnika NR Hrvatske starijih od deset godina bila nepismena.
Organizirana medijska akcija obeščašćenja nadbiskupa Stepinca može se iščitati iz glavnih tema koje su izabrane za diskreditaciju njega kao osobe te Crkve kao institucije. Analizom sadržaja zagrebačkih dnevnika Vjesnika i Narodnoga lista te tjednika Naprijed i Kerempuha detektirano je sljedećih šest glavnih novinskih tema kroz 1945. i 1946. godinu: Stepinac kao potporanj NDH-a i inspirator ratnih zločina, Stepinac kao „neprijatelj naroda“, Agrarna reforma kao instrument ocrnjivanja Crkve, optužbe za nemoral i običan kriminal, optužbe zbog tobožnje suradnje s četnicima, tzv. narodni svećenici nasuprot „reakcionarnomu dijelu klera“. U ovoj će se analizi pažnja posvetiti ključnim simbolima, odnosno uporabi najčešće korištenih riječi snažnoga emocionalnog karaktera koje su u teoriji propagande znane kao klišeji i parole.
Nadbiskup je u karikaturalnim prikazima postao simbolom protivnika satkanim od krajnje negativnih osobina kao što su štetan čovjek, sijač i širitelj mržnje, odnosno čovjek krajnje loših osobina. Sustav stvaran prema boljševičkomu obrascu nije dozvoljavao prostor za različitost već se svaki oblik drugačijega mišljenja i djelovanja kažnjavao društvenim izopćenjem ili fizičkom likvidacijom. Tomu su cilju koristili krajnje isključivi i omalovažavajući izrazi poput smeće, razbojnik ili krvavi koljač.
Crtajući karikature Stepinca, karikaturisti su ga karikirajući njegove crte lica te prikazom isušenoga sablasnog tijela nastojali prikazati ne samo smiješnim nego i zlim. Slike uz kombinaciju s tekstom čine moćno propagandno sredstvo jer mogu stvoriti željeno značenje kroz sjedinjenje vizualnih elemenata. Poradi jakoga vizualnog dojma karikature se smatraju snažnim sredstvom za političko djelovanje i stvaranje mita.
Od ulaska Titove Jugoslavenske armije u Zagreb 8. svibnja 1945. do izricanja presude 11. listopada 1946. godine najtiražnije hrvatske dnevne novine Vjesnik i Narodni list, tjednici Naprijed i satirični Kerempuh tijekom 521 dana objavili su više od 1400 članaka, karikatura i stripova protiv Katoličke crkve i njezinoga prvog svećenika Alojzija Stepinca, jedan i pol članak dnevno. To pokazuje koliko su vodeći komunisti bili svjesni ugleda Alojzija Stepinca u narodu.
Medijska prezentacija nadbiskupa Stepinca kroz tekstove i karikature od završetka Drugoga svjetskog rata do montiranoga sudskog procesa čija je glavna rasprava započeta 30. rujna a dovršena 11. listopada ogledni je primjer zlouporabe organiziranoga širenja političkih ideja radi stvaranja javnoga mišljenja. S obzirom na korištenje istine i laži u postizanju zadanih ciljeva teoretičari ovakve vrste propagande istu definiraju kao crnu. Crna je propaganda utemeljena na krivotvorenju, lažima, prijevarama i beskrupuloznim manipulacijama činjenicama. Ona se veže uz propagande totalitarnih sustava. S obzirom na političko djelovanje i otvorenost ciljeva može se reći kako se u ovomu slučaju, prateći novinske napise i karikaturalne prikaze istraživanih tiskovina, od samih početaka radi o otvorenoj propagandi kojoj je krajnji cilj bila osuda nadbiskupa Stepinca prije formalne osude. Ostvarenje svojih zamisli vlast je provodila staljinističkim metodama razvijajući sustav institucionalnoga nasilja na svim razinama.
Prilikom informiranja javnosti o ulozi Crkve i nadbiskupa Stepinca tijekom Drugoga svjetskog rata javnost je kroz tekstove i karikature bila podvrgnuta logičkoj manipulaciji. Slijedeći naputke instruktora Agitpropa, novinari su čitatelje podvrgavali klasičnoj zamjeni teza. Svrha je takvih napisa kao i karikaturalnih prikaza bila stvoriti u javnosti krajnje negativnu sliku o nadbiskupu. Istraženi tisak poratnoga razdoblja, oblikujući sliku o Stepincu, odlikovao se izrazitom ideološkom isključivošću, omalovažavanjem i vrijeđanjem.
Nova ideologija i novi politički sustav uspostavili su svoju moć snažnim potiranjem prethodne tradicije uvodeći svoje običaje, rituale i simbole, a osuda zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca bila je potvrda propagandno impostiranih tekstova i slika kojom se stvarao negativan mit kako u zagrebačkim tako i u beogradskim listovima. Stvoreni je poratni mit o nadbiskupu Stepincu daleko premašio vrijeme i prostor u kojemu je oblikovan.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
