HSS je bio glavna hrvatska politička stranka u Kraljevini Jugoslaviji. S Mačekom na čelu 1939. uspio je izboriti uspostavu Banovine Hrvatske kao autonomne hrvatske jedinice. Nakon napada sila Osovine na Jugoslaviju, Maček je odbio njemačke ponude da preuzme vodstvo samostalne hrvatske države.
HSS je od početka rata zadržao jednak odmak prema ustašama i prema komunistima. KPJ je kroz javno promoviran program NF-a isticao da se zalaže za promjene u korist radnika i seljaka, federalizam i republikanstvo. I ustaški je program sadržavao neke elemente bliske sljedbenicima HSS-a, primjerice težnju suverenosti hrvatskoga naroda na njegovomu etničkom i povijesnom prostoru. Zato je dio članstva HSS-a podupro jedan ili pak drugi pokret.
Maček je odbacio rasističku i šovinističku politiku ustaških vlasti te savezništvo sa silama Osovine. Sličan odnos imao je i prema KPJ-u jer mu je bilo jasno da će KPJ oslobodilačku borbu iskoristiti za osvajanje vlasti. HSS je nastojao ostati nekompromitiran kako bi nakon rata mogao nastaviti rad u obnovljenoj i demokratskoj Jugoslaviji.
KPJ je želio privući što veći broj haeseseovaca u partizane pozivajući se na podudarnost programa HSS-a s programom NF-a, kako bi u NOP uključio što veći broj Hrvata. Istodobno je namjeravao odbaciti vodstvo HSS-a pod izlikom da je izvršilo izdaju i nametnuti novo vodstvo stranke koje će instrumentalizirati u borbi za vlast i za ostvarenje programa NF-a, a zapravo za prikriveni program KPJ-a.
Članovi HSS-a koji su otišli u partizane odrekli su se vodstva svoje stranke. Ali za razliku od prve skupine koja prilazi ustašama, ova skupina stvara Izvršni odbor HSS-a, koji se od lipnja 1945. preimenovao u Izvršni odbor Hrvatske republikanske seljačke stranke (IO HRSS-a) i proglasio pravim predstavnikom HSS-a. Pozivaju se na izvorna načela stranke, koja je, prema njihovomu stajalištu, Maček izdao.
Zapadni saveznici svoju su podršku HSS-u, uostalom kao i četnicima, uvjetovali njegovom borbom protiv Trećega Reicha pa je zato vodstvo nastojalo aktivirati stranku. HSS napušta politiku pasivnoga iščekivanja. Različite kombinacije, koje su 1943. i 1944. uključivale kontakte i s ustašama i s komunistima, imale su za cilj nadmudriti oba pokreta. Međutim prostor za samostalno djelovanje HSS-a već je bio jako ograničen.
Različite političke procjene utjecale su na nedosljednu stranačku politiku. Maček je bio pod strogom paskom vlasti NDH-a. Pritvaranje potpredsjednika stranke Augustina Košutića potkraj 1944. i činjenica da su ga partizani proglasili izdajicom navela je Mačeka da napusti zemlju. Iz Pariza je slao tajne poruke protiveći se legalizaciji stranke i izlasku na izbore za Ustavotvornu skupštinu FNRJ-a u studenome 1945. jer bi to značilo priznati legitimitet novoj vlasti. Računao je na izbijanje ratnoga sukoba između komunističkoga Istoka i demokratskoga Zapada u kojemu će pobjeda Zapada omogućiti HSS-u povratak na vlast. Znao je da je novoj vlasti u Hrvatskoj upravo HSS glavni neprijatelj, unatoč tome što je vlada DFJ-a zapravo bila, uvjetno rečeno, koalicijska vlada s dva haesesovca kao članovima. Vodstvu HSS-a u zemlji je poručio da je „sadašnje stanje samo privremeno“. Ukratko, da ne surađuju s komunistima i ne prijavljuju stranku te da računaju na podršku SAD-a i da surađuju s ostalim oporbenim strankama.
August Košutić je nakon neuspjeloga puča Vokić-Lorković otišao na područje pod kontrolom partizana u studenome 1944. Komunisti su ga zatočili odbivši s njime pregovarati. Tada se Košutić vraća polaznim pozicijama stranke: protivio se legalizaciji stranke i izlasku na izbore za Ustavotvornu skupštinu FNRJ-a iščekujući događaje koji bi trebali ići u korist višestranačja. S obzirom na to da je i nakon rata zadržan u pritvoru, Košutić je preko svoje žene Mire Košutić, kćeri Stjepana Radića, i preko Narodnoga glasa snažno utjecao na politiku stranke.
Ivan Šubašić, bivši ban Banovine Hrvatske, želio je ujedinjenje svih jugoslavenskih snaga u borbi protiv Trećega Reicha. Britanci su bili uvjereni da će sporazumom Tito-Šubašić osigurati opstanak monarhije i spriječiti apsolutnu vlast KPJ-a. Šubašić je postao ministar vanjskih poslova komunističko-kraljevske Privremene vlade DFJ-a. Nastojao je ujediniti HSS i HRSS te osigurati njihov izlazak na izbore, ali u sklopu NF-a. Za razliku od Šubašića, Juraj Šutej, isto tako član vodstva HSS-a i Privremene vlade, inzistirao je na legalizaciji HSS-a te njegovom samostalnom izlasku na izbore.
Posebno mjesto među uglednim članovima HSS-a zauzimao je Božidar Magovac, najvažniji pripadnik partizanskoga pokreta iz Hrvatske koji nije pripadao KPJ-u. Pridružio se partizanima uvjeren da HSS mora sudjelovati u borbi protiv ustaša i okupatora, ali i spriječiti KPJ da nametne svoju diktaturu. I Košutić, koji je 6. rujna 1946. izašao iz pritvora, prihvatio je Magovčev plan. Računao je da bi njegov eventualni uspjeh kasnije mogao iskoristiti HSS.
Nakon sukoba s Informbiroom postojale su kratkotrajne naznake da će pritisak s Istoka pokrenuti liberalizaciju komunističkoga režima. Međutim vlast je zatvorila gotovo sve prvake HSS-a. Oni koje nije zatvorila bili su pod strogom paskom režima, praćeni i prisluškivani. Među njima su bili i Šubašić i Šutej. Oni su pisali tajna pisma britanskim vlastima već 1945. i 1946, a Šubašić je pisao ponovno Churchillu potkraj 1951. upozoravajući ga na teško stanje i pozivajući Veliku Britaniju da nešto poduzme.
No sve je bilo uzalud. KPJ je 1947. i 1948. mnogim sudskim procesima i drugim oblicima represije potpuno uništio HSS u zemlji.
I dalje je djelovao prokomunistički HRSS. Zapravo je riječ o prividnoj stranci jer HRSS nije imao članove, nego je djelovao gotovo isključivo preko Izvršnoga odbora i tijela na nižim administrativnim razinama te pomoću KPJ-a. Može se reći da je HRSS bio zapravo „seljačka sekcija KPJ-a“.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
