Hrvatska seljačka stranka (HSS) bila je prva hrvatska suvremena stranka, što znači da je imala moderan program (politička i socijalna prava) i masovnu podršku (članstvo i biračko tijelo). Poznato je da je u međuraću bila glavni predstavnik hrvatske politike i njezinih interesa. No manje je poznato da je donijela modernu političku kulturu u društvo u kojemu je tek 1918. uvedena njezina osnovna pretpostavka – opće pravo glasa (samo za muškarce). Znači, radilo se o „političkomu potencijalu“ bez političkoga iskustva, a upravo je HSS dao načela i strukturu pokretu koji se stvarao. Poznato je da se borio protiv državnoga centralizma i za dosljednu demokratizaciju cjelokupnoga života (federalizaciju države, samoupravu na svim razinama uprave, puna politička prava za sve i dr.). Stoga se postavlja pitanje koliko je sama stranka bila demokratski uređena i što je poduzimala da ostvari svoje ciljeve jer je uglavnom bila u oporbi, pa nije mogla mijenjati sustav onako kako se on mijenja u parlamentarnim demokracijama: izglasavanjem zakona u parlamentu. Kao odgovor možemo reći da je bila izuzetno kreativna i proaktivna – osmislila je načine da održi neformalnu demokraciju unutar stranke i onda kada nije mogla imati formalnu. Osim toga pokrenula je djelatnosti koje su osigurale da se cjelokupno stanovništvo može uključiti u javni život, a to je dugoročno moglo ostvariti punu a ne samo izbornu demokraciju.
Što se same stranke tiče, održavala je 1920-ih unutarstranačku demokraciju kakvu imaju moderne stranke. Imala je uobičajenu strukturu – članstvo organizirano u mrežu mjesnih, općinskih i kotarskih organizacija koje su imale vlastite izbore (na koje vodstvo nije utjecalo). Vodstvo su sačinjavali Glavni odbor (skupština), Predsjedništvo i Predsjednik stranke, za kojega je biran neosporni lider, karizmatični osnivač Stjepan Radić (1871–1928). Kako je Glavni odbor rastao (do šesto članova) počelo se kao operativnije tijelo izdvajati „hrvatsko narodno predstavništvo“ (neslužben i promjenjiv naziv HSS-ovih narodnih zastupnika u parlamentu). Smatralo ga se neslužbenim Saborom (koji u Kraljevini SHS / Jugoslaviji više ne postoji).
Situacija se potpuno promijenila nakon diktature (1929–1935) u kojoj je stranka zabranjena. Njezin rad obnovljen je 1935. godine, ali nije i dopušten zakonom (kažemo da je rad „toleriran“). Stranka se stoga dugo naziva „bivša HSS“ i nema pravo upisa članstva pa, naravno, ni mogućnosti biranja vodstva. Naizgled u toj situaciji sve odluke donosi predsjednik Vladko Maček i njegov krug (tzv. „Predsoblje“, što je aluzija na to da se sva politička pitanja rješavaju u njegovomu odvjetničkom uredu). Kod važnijih odluka izjave bi davalo „hrvatsko narodno predstavništvo“. Međutim to što nije bilo normalne demokratske unutarstranačke procedure ne znači da se radilo o samovolji. Odlučivanje je samo prešlo na druge razine, odnosno svakodnevne neformalne konzultacije s predstavnicima lokalnih organizacija HSS-a koji su dolazili do Mačeka. A na lokalnoj razini (kotar i niže) obnovljen je stari sustav, iako i ovdje neformalno. Vodstvo stranke miješalo se u lokalne odluke isključivo u slučajevima nepomirljive podjele (tada su obično pokušavali postaviti treću osobu).
Osim toga još je važnije da je HSS svoju djelatnost proširio izvan politike. Moderan gospodarski i socijalni program stranka je nastojala ostvariti vlastitom mrežom specijaliziranih organizacija, a to je 1930-ih omogućilo masovnu mobilizaciju i stvaranje onoga što su nazivali „hrvatskim seljačkim pokretom“. Iako su bile povezane s HSS-om, ove su organizacije djelovale samostalno, a privukle su desetine tisuća ljudi koji su u njima sve radili sami – inicirali, odlučivali, provodili i financirali. Središnjice, u kojima su bili stručnjaci, samo su davale smjernice i koordinirale rad. Kroz njih tisuće ljudi ušle su u javni život i prvi puta osjetili da sami mogu mijenjati prilike u kojima žive. Danas bismo ih nazvali civilnim društvom.
Seljačka sloga (1925–1929; 1935–1941) zamišljena je kao krovna organizacija za sve djelatnosti na selu, a 1930-ih usmjerila se na prosvjetu (npr. kampanja opismenjivanja koju je prošlo preko tristo tisuća nepismenih), kulturu (najpoznatije su smotre folklora), običajno pravo, humanitarne akcije. Početkom 1941. imala je preko tisuću i dvjesto ogranaka i gotovo sedamdeset tisuća članova.
Gospodarska sloga (1935–1941) preuzela je sve gospodarske djelatnosti, osnivanje zadruga, kampanje za povećanje cijena seljačkih proizvoda, zaštitu radnika u poljoprivredi, koordinaciju rada izabranih općinskih vijeća nakon što su općine 1936. većinom došle u ruke HSS-a. Pred Drugi svjetski rat imala je gotovo dvjesto trideset tisuća članova u čak četiri tisuće i petsto sela.
Ženske organizacije HSS-a (1925–1929; 1935–1941) i Hrvatsko srce (1936–1941) otvarale su prostor za političko djelovanje žena u vremenu u kojemu još nisu imale pravo glasa.
Hrvatski radnički savez (1921–1941) bio je radnički sindikat, a Hrvatska seljačka zaštita i Hrvatska građanska zaštita (1935–1941) osnovane su kao reakcija na nasilje državnih organa i paravojnih organizacija (ORJUNA i četnici). Do Banovine Hrvatske djelovale su (polu)ilegalno pa, ipak, procjenjivalo se da 1938. imaju trideset i dvije tisuće članova.
Radilo se o organizacijama koje su bile: 1. korisne, 2. aktivirale su velik broj ljudi i 3. kampanje su pružile priliku da u njima sudjeluju i oni koji nisu bili u HSS-u (inkluzivnost). Njima je HSS stvarao ono što zovemo „državom u državi“ čak i prije autonomije u Banovini Hrvatskoj.
Unatoč nepovoljnim prilikama Hrvatska seljačka stranka našla je načina da osigura unutarstranačku demokraciju. Još važnije, stvorila je temelje istinskoj demokraciji koja podrazumijeva aktiviranje na rješavanju najraznovrsnijih pitanja javnoga života, a ne samo povremeno političko odlučivanje na izborima nakon čega se drugima prepušta da rade što treba ili što se očekuje.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
