Hrvatski grb(ovi) – simbolički identitet hrvatskoga naroda

Grbovi i zastave važan su dio nacionalnoga identiteta svakoga pojedinog naroda i države kojoj pripadaju. U tome pogledu hrvatski grbovi imaju posebnu ulogu jer su oni – i kad nije bilo samostalne i neovisne države – bili iznimno važan dio nacionalnoga identiteta Hrvata. Hrvatski (državni) grb kao takav zauzima po tome pitanju ključno i nezaobilazno mjesto.

Od samih začetaka hrvatske ranonovovjekovne historiografije prisutna je rasprava o hrvatskomu grbu, tj. grbovima hrvatskih zemalja. Zbog svoje simboličke i identitetske važnosti on je živo prisutan ne samo unutar znanstvenih krugova nego i u hrvatskomu društvu u cjelini. Takvo je zanimanje vidljivo još od prve polovice 19. stoljeća i hrvatskoga narodnog preporoda – ilirskoga pokreta. Tada nacionalno-integracijska simbolika duboko ulazi u onodobni politički i društveni život. Zanimanje za znanstveno-stručni pristup hrvatskim grbovima varirao je zbog političkih i drugih okolnosti u kojima se hrvatski narod – zajedno sa svojom zemljom – nalazio i kroz što je sve tijekom povijesti prolazio. U istraživanjima su se postavljala pitanja: o povijesti i simbolici nastanka hrvatskoga šahiranog grba, odnosno pitanju početnoga bijelog/srebrnog ili crvenog polja, potom što predstavljaju leopardove, odnosno lavlje glave u grbu Dalmacije, što znači i kako je kuna dospjela u grb Kraljevine Slavonije i dr. Treba posebno naglasiti kako su se grbovima značenje i simbolički sadržaj tijekom povijesti mijenjali.

Kada danas pogledamo službeni grb Republike Hrvatske njega tumačimo kao povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadeset i pet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjemu lijevom kutu štita crvene boje, dok se iznad štita nalazi kruna s pet šiljaka koja se u blagomu luku spaja s lijevim i desnim gornjim dijelom štita. U toj je kruni smješteno pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim grbovima koji su poredani od lijeve na desnu stranu štita ovim redom: najstariji poznati grb Hrvatske, grb Dubrovačke Republike, grb Dalmacije, grb Istre i grb Slavonije. No ključno je pitanje kako je do toga – heraldički bi se reklo kompozitnoga grba/krune – došlo kroz povijesne procese od 13. stoljeća pa do danas.

Moderni fenomen nacije od sredine 19. stoljeća imao je među ostalim posljedicu da se heraldika iz razdoblja feudalizma transformira i postaje važan segment nacionalnih ideologija. Grbovi predmoderne hrvatske nacije – natio Croatica – i njezinih institucija počinju se vezati uz hrvatsku državnost i državotvornu ideju te naciju kao novi oblik “kolektivnoga identiteta“.

Iako se u heraldičkoj literaturi kao najstariji poznati grb Hrvatske drži grb koji u štitu na plavomu polju ima žutu (zlatnu) šesterokraku zvijezdu s bijelim (srebrnim) mladim mjesecom, nedavna istraživanja prednost daju grbu s trima leopardovim glavama. To je bio (prvotno personalni) grb koji je od sredine 13. stoljeća označavao vlast hrvatskoga hercega na prostoru između Drave i Jadrana. U međunarodnim heraldičkim izvorima taj se grb pripisivao “kralju Slavonije“. Prvi, najstariji kameni reljef, odnosno grb s trima leopardovim glavama sačuvan na hrvatskomu povijesnom prostoru potječe s utvrde u Ostrovici kod Bribira (sjeverozapadno od Skradina). U doba ugarsko-hrvatskoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Žigmunda (Sigismunda) Luksemburgovca (1368–1437) nastupio je proces preoblikovanja hrvatsko-dalmatinskoga grba kada tri zlatne leopardove glave na plavomu „postaju“ tri srebrne lavlje glave na crvenomu polju. Nakon prihvaćanja šahiranoga grba, grb s trima leopardovim glavama doživljava reatribuciju i „postaje“ grb mletačke Dalmacije.

S druge pak strane geneza i simbolika hrvatskoga šahiranog grba jest složena. Po najnovijim tumačenjima polja u grbu označavaju zapravo zid/ziđe i Hrvatsku kao antemurale Christianitatis, tj. percipiranje hrvatskih prostora kao „predziđa kršćanstva“ u obrani od Turaka (Osmanlija). Njegovo podrijetlo treba tražiti u krugu „heraldičke radionice“ njemačkoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Maksimilijana I. Habsburškoga (1459–1519), gdje šahirani grb predstavlja stilizirani prikaz tvrđave ili utvrde. U formi pečata Hrvatskoga Kraljevstva po prvi je put formalno upotrijebljen na glasovitoj Cetingradskoj povelji iz 1527. godine. „Kao jedan od najznačajnijih izražaja hrvatske državnosti ta je isprava postala dragocjeno oružje u borbi za hrvatsko državno pravo“ (Hrvatska enciklopedija III/1942). Što se pak tiče pitanja i problematike početnoga polja u hrvatskomu šahiranom grbu onda je odgovor vrlo jednostavan. Riječ je o neustaljenosti uporabe početnoga bijelog ili crvenog polja.

Grb s kunom između dviju rijeka prvotno je pripadao prostoru koji se u izvorima naziva „Slovinjem“, a obuhvaćao je tri županije – Zagrebačku, Varaždinsku i Križevačku. Neslužbeni grb srednjovjekovnoga „Slovinja“ koji u štitu ima tri lovačka psa/hrta u trku, po svemu sudeći, osmislili su početkom 15. stoljeća njemački heraldičari na temelju pučkoga etimologiziranja (Slaveni/Winden → hrt/Winde). Danas od svih hrvatskih zemaljskih grbova samo Slavonija ima sačuvanu izvornu grbovnicu – „svoju osobnu heraldičku iskaznicu“ – koja sadrži jedinstven heraldički opis (novoga) grba i pečata Slavonije („u jednom trokutastom štitu dvije rijeke […] nacrtane ravno i poprijeko, između njih, to jest u potpuno crvenom polju spomenutu kunu, njihov stari znak, u njezinoj prirodnoj i vlastitoj boji […]) koju je ovomu prostoru – odnosno ispravnije rečeno slavonskomu plemstvu – izdao Vladislav II. Jagelović 1496. godine.

Poseban heraldički koncept na našim prostorima ostvaren je u krugu tvoraca tzv. ranonovovjekovne ilirske ideologije okupljenomu oko rodova iz Dubrovačkoga primorja, napose oko Ohmućevića iz Slanoga i njihove rodbine u službi Napuljaca i Španjolaca. Rezultiralo je to stvaranjem glasovitoga i najstarijega hrvatskog heraldičkog zbornika Korjenić-Neorićeva grbovnika iz 1595. godine. Tu je grb Ilirije, tj. zamišljenoga „Ilirskog Carstva“ s Bosnom kao središtem i ishodištem – na crvenomu štitu srebrni polumjesec i zvijezda – oblikovan u obliku reduciranoga simboličkog prikaza čudotvorne Gospe Olovske. Taj će grb poslije, a ponajviše zaslugom Ljudevita Gaja, zaživjeti kao simbol ilirskoga pokreta te ponijeti (doduše pogrešan) epitet „najstarijega“ hrvatskog grba.

Dubrovačka Republika rabila je od kraja 14. stoljeća varijantu grba ugarsko-hrvatskih kraljeva (srebrno-crvene grede), a od 18. stoljeća grb s crveno-plavim gredama u štitu. Istarski pak grb javlja se potkraj 16. stoljeća, a prikazuje životinjski lik koze ili jarca.

Grb je najvažniji identitetski simbol – temeljni je to znak i simbol hrvatskoga nacionalnog i državnog identiteta, ali i (dis)kontinuiteta.