Većina hrvatskih iseljenika osudila je stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. U useljeničkim društvima koja su bila dio Savezničkoga bloka, a unutar kojih su bile oblikovane veće hrvatske iseljeničke zajednice kao što su Kanada, Australija i Novi Zeland bio je to važan čin u cilju iskazivanja odanosti novim domovinama. Sjedinjene Američke Države, u kojima je bio nastanjen najveći broj hrvatskih iseljenika, još su nekoliko mjeseci po događajima na području Kraljevine Jugoslavije službeno bile neutralne, ali se do kraja godine odvio sličan scenarij kao u ranije spomenutim državama. Južnoameričke države duže su zadržale neutralnost, ali su se i ondje iseljenici odmah jasno izjasnili protiv situacije u domovini.
Dramatičnost razvoja događaja rezultirala je činjenicom da su hrvatske zajednice koje su do početka rata bile oštri protivnici društveno-političke situacije u Kraljevini Jugoslaviji odmah podržale izbjegličku kraljevsku vladu u Londonu. Zaokret je posebno bio izražen u Australiji i Novom Zelandu gdje je tijekom međuratnoga razdoblja dominirala kritika s komunističkih pozicija te u Sjevernoj Americi gdje se odvijao vrlo dinamičan razvoj iseljeničke zajednice uz značajnu aktivnost komunista, Hrvatske seljačke stranke i ustaškoga pokreta. U Južnoj Americi hrvatska zajednica u velikoj mjeri tijekom međuratnoga razdoblja pasivizirala se, no odmah po početku rata ponovno se aktivirala kroz buđenje aktivnosti Jugoslavenske Narodne Obrane, ključne organizacije u okupljanju iseljenika u Prvomu svjetskom ratu.
Iskazivanje podrške kraljevskoj vladi prvenstveno se odrazilo kroz slavljenje četnika i Dragoljuba (Draže) Mihailovića, a zaokret prema partizanima pod vodstvom komunista i Josipa Broza Tita odvio se među iseljenicima u Sjevernoj Americi te Australiji i Novomu Zelandu tijekom 1942. godine. Uz činjenicu da je SSSR bio dio Savezničke koalicije omogućilo je to komunistima preuzimanje vodstva u većini iseljeničkih zajednica. Najsporije se ova preobrazba odvijala u Južnoj Americi, gdje su brojne organizacije iskazivale podršku kraljevskoj vladi gotovo do kraja 1944. godine.
Na osnovi podrške partizanima gotovo cijelo hrvatsko iseljeništvo ujedinilo se, pri čemu se tek u SAD-u u manjemu dijelu populacije još tijekom rata nešto naglašenije počeo dovoditi u pitanje komunistički karakter antifašističke borbe i problematizirati budućnost Hrvatske u novoj, socijalističkoj Jugoslaviji. No ovaj tip inicijative nije imao širokoga odjeka u kontekstu sve glasnije agitacije u korist narodnooslobodilačke borbe – kako se simbolički prikazivao cilj jugoslavenskih komunista. Pri tome su iseljenici dobili i nedvojbenu podršku Savezničkih sila tijekom 1943. kada su se potvrdile vijesti o uspjesima partizanske vojske. Iz pozicije iseljenika bio je to veliki uspjeh te rezultat svih uloženih napora u dokazivanje odanosti savezničkoj ideji koji se očitovao u tome da ni u jednoj velikoj prekooceanskoj useljeničkoj zemlji tijekom Drugoga svjetskog rata Hrvati nisu proglašeni „neprijateljskim strancima“. Bila je to velika promjena u odnosu na Prvi svjetski rat kada su tisuće hrvatskih iseljenika kao građani Austro-Ugarske Monarhije bili diskriminirani u svakodnevnomu životu, odnosno pod strogom policijskom prismotrom ili čak internirani u logore. Posebno je to naglašeno u kontekstu kolaboracije NDH-a sa silama Osovine. Ova promjena potvrđuje etabliranje hrvatskih zajednica u okvirima useljeničkih društava.
![Dragoljub (Draža) Mihailović na naslovnici publikacije „Vjesnik“ iz svibnja 1942., u izdanju Naprednog saveza iseljenika iz Jugoslavije u Australiji. Savez je bila lijeva/komunistička organizacija s apsolutnom većinom hrvatskih iseljenika članova. (National Archives of Australia, Canberra, [Communism]: Seven copies of a periodical and 2 pamphlets published by the Yugoslav Association).](https://www.snovi.eu/images/uploads/Hrv-iseljenici-WW2_2.jpg)
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
