Procjene broja iseljenih Hrvata od kraja 19. stoljeća koje se uzima kao početak modernoga procesa iseljavanja s naših prostora do početka Prvoga svjetskog rata izrazito variraju, od oko tristo pedeset tisuća do čak pola milijuna ljudi. Precizniji izračuni nisu mogući uslijed vrlo slaboga praćenja iseljavanja u to vrijeme. No ove procjene u svakomu slučaju potvrđuju važnost iseljavanja kao društvenoga procesa. Posebno to dolazi do izražaja kada se uzme u obzir struktura iseljenika. Uglavnom su to bili mladi muškarci u najaktivnijoj radnoj dobi. Odluka o pokušaju pronalaska boljega života bila je motivirana spletom ekonomskih i političkih čimbenika koji su za posljedicu imali vrlo težak život.
Među odredištima u koje su iseljenici najviše odlazili apsolutno su prevladavale Sjedinjene Američke Države, a značajniju privlačnu snagu imale su i Kanada, zatim južnoameričke države (posebno Argentina, Čile, Peru, Bolivija i Urugvaj) te Novi Zeland i Australija. U tim zemljama iseljenici su dočekali početak Prvoga svjetskog rata. Austro-Ugarska Monarhija započela je odmah po početku rata s agitacijom oko povratka iseljenika i stupanja u vojsku. Hrvati tome nisu bili skloni jer su u službenoj društveno-političkoj strukturi vidjeli glavnoga krivca loše situacije u hrvatskim krajevima. Negativan stav prema Monarhiji posebno je bio izražen među iseljenicima u državama koje su bile dio saveza sila Antante. Hrvati su u tim državama nastojali dokazati svoje protivljenje Monarhiji jer su kao austrougarski državljani proglašeni neprijateljima i do kraja rata bili pod policijskom prismotrom ili čak internirani u logore.
Protumonarhijski orijentirani iseljenici također su pokrenuli agitaciju odmah po početku rata usmjerenu suradnji s Kraljevinom Srbijom. Na čelu ovoga pokreta bio je Jugoslavenski odbor kojega su u siječnju 1915. osnovali istaknuti političari s područja Monarhije. Oni su napustili zemlju prije ili neposredno nakon proglašenja rata. Zalagali su se za osnivanje Jadranske, odnosno Jugoslavenske legije koja bi se pridružila srpskoj vojsci, a simbolizirala bi želju Južnih Slavena unutar Monarhije za oslobođenjem. S druge strane političko vodstvo Kraljevine Srbije inzistiralo je na uključivanju dobrovoljaca u već postojeće vojne postrojbe. Iseljenici nisu imali vojnoga iskustva i zasebno djelovanje teško bi bilo izvedivo. Veća uloga iseljenika ujedno bi oslabila poziciju Srbije po završetku rata u raspravi o unutarnjemu ustroju države. Dodatno čvršćim sporazumom Srbija bi potencijalno ugrozila odnose s Italijom koja je prema Londonskomu ugovoru polagala pravo na veliki dio istočne jadranske obale.
Većina hrvatskih iseljenika podržavala je Jugoslavenski odbor, a angažirali su se prvenstveno u prikupljanju financijske i materijalne pomoći. Relativno mali broj iseljenika koji je već bio stekao državljanstvo useljeničkih zemalja prijavio se za služenje u njihovim vojskama. Primjerice barem sedamdeset i osam Hrvata služilo je u postrojbama australske i novozelandske vojske.
Nešto veći odaziv bio je na pozive Jugoslavenskoga odbora za priključenje srpskoj vojsci. Najveća skupina hrvatskih iseljenika pridružila se srpskoj vojsci iz Sjeverne Amerike i to njih nekoliko stotina. No s obzirom na ukupan broj Hrvata u SAD-u to je značio potpuni neuspjeh akcije. Potvrdilo se to u Južnoj Americi, od kud je stigla tek nekolicina hrvatskih iseljenika. Iz Australije i Novoga Zelanda na Solunski front došla je grupa od sedamdeset i sedam dobrovoljaca. U tomu kontekstu valja spomenuti još nekoliko stotina Hrvata koji su bili dio Dobrovoljačkoga korpusa sastavljenoga od zarobljenika austro-ugarske vojske u Rusiji, a koji su se pridružili srpskoj vojsci tijekom 1917. i 1918. godine.
Glavni razlozi neuspjeha okupljanja većega broja iseljenika za aktivno služenje u srpskoj vojsci bili su oklijevanje srpske vlade i nemogućnost dogovora s Jugoslavenskim odborom oko složnoga istupa prema iseljenicima. Dodatno je situaciju komplicirala neutralnost južnoameričkih država u kojima su bile velike hrvatske iseljeničke zajednice te SAD-a do ulaska u rat u travnju 1917. godine. Snažnija agitacija ondje bila je onemogućena. No s obzirom na ostvarene rezultate može se zaključiti kako oni ne bi bili značajniji ni da je agitacija bila potpuno slobodna. Opravdanost oklijevanja iseljenika potvrdila se naknadno u brojnim žalbama dobrovoljaca na njihov status u srpskoj vojsci jer su često bili diskriminirani te su isticali loše postupanje od strane nadređenih časnika i suboraca.