Malo je pojedinaca u drugoj polovici 20. stoljeća koji su tako snažno obilježili kulturni i znanstveni život Zapadne Hrvatske – Istre, Kvarnera, Hrvatskoga primorja i Rijeke – kao što je to bio Branko Fučić, ugledni hrvatski povjesničar umjetnosti i kulture, stručnjak za srednjovjekovno zidno slikarstvo i hrvatsko glagoljaštvo. Svoj znanstveno-stručni i umjetnički rad posvetio je temama iz povijesti umjetnosti, slavistike/kroatistike, arheologije, etnologije, heraldike, književnosti (alias Toni Tinov) i drugim područjima.
Branko Fučić rođen je 8. rujna 1920. u Bogovićima na otoku Krku. Nakon maturiranja 1938. godine odlučuje svoje daljnje obrazovanje nastaviti na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu. Prekinuvši taj studij upisuje se 1939. na Mudroslovni fakultet (današnji Filozofski fakultet) Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu na kojemu uspješno stječe diplomu 10. ožujka 1944. godine iz Grupe za Poviest umjetnosti i kulture (XXV – dvadeset i pete), tj. skupine predmeta – razdio A (prvi stručni predmet): Poviest umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom, razdio B (drugi stručni predmet): Hrvatska poviest i razdio C (pomoćni predmet): Obća poviest i Talijanski jezik.
Fučić je bio kršćanski personalist. U Glasniku sv. Ante za srpanj-kolovoz 1938. Fučić je objavio priču Ali Bože moj, zašto je tome tako…?! – s podnaslovom Svakodnevne 'velike' životne zagonetke. Taj je tekst svakako najintrigantniji jer da je igrom slučaja nakon 1945. godine netko znao za njega vjerujemo da bi životni put Branka Fučića išao u posve drugačijemu smjeru. Naime u tomu tekstu Fučić alias Toni Tinov oštro osuđuje komunizam sljedećim riječima: „A što traže komunisti? U tome je baš srž uzroka što 'oni ne traže ništa'! Krist traži čitavoga čovjeka za sebe: i dušu i tijelo njegovo i sve misli, osjećaje, riječi i djela – oni čovjeku dopuštaju sve što ne smeta klasnoj borbi i uspostavi diktature proletarijata. Krist uvijek strogo zahtijeva potpuno čisto srce – oni pružaju razularenost bludne strasti 'u slobodnoj ljubavi'. Kod njih ti je skoro sve dozvoljeno: – Griješe bludno i hini pa laži te ako hoćeš i ubij! – glavno je da radiš za revoluciju, za rušenje društva – ti si ipak ostao svetac! Oni su 'ljudi svijeta', Gospodin hoće da mi budemo 'ljudi svjetla'. Oni u blještavi plašt fraza oblače blato grijeha, mi nastojimo da režemo i u oganj bacamo pokvarena, zla uda. I tebe su, nepoznati prijatelju, što upravo čitaš ove retke, moguće u radu u organizaciji ili u svagdanjem životu ražalostili neuspjesi kao i onog mog druga…“ – To su riječi jednoga kršćanskog personalista koji kritički promatra svijet i pojave koje ga okružuju.
Dojmljivo je i njegovo svjedočanstvo o ratnomu vremenu i nadbiskupu Stepincu: „Stepinac u mojim uspomenama“ (govor na nedjeljnoj misi u crkvi sv. Jeronim u Rijeci, dne 27. IX. 1998) objavljeno u Bakarskim zvonima (br. 2, Bakar 1998, str. 9): „Bilo je strašno vrijeme. Nama, mojoj generaciji, ukradene su najljepše godine. Stepinac se našao u općoj pometnji, jer su mnogi ljudi u Hitleru gledali osloboditelja, vidjeli su novog proroka koji će preobličiti lice Europe. Mnogi, pa čak i neki svećenici su prvih dana, u općoj euforiji, u ustaškim akcijama, u pokušaju da se likvidiraju Srbi, vidjeli, doduše tešku operaciju, ali jedanput za sva vremena. To su one strašne riječi. To je strašna misao da se jedanput za sva vremena neke stvari mogu likvidirati. A Hitlerov valjak gazio je Europu. Vladao je opći strah od Gestapoa. Za jedne audijencije nadbiskup mi je rekao; 'Nisam siguran da mi Gestapo nije namjestio prislušne aparate. Ako jednog dana nestane zagrebački nadbiskup, znajte da je završio u nacističkom logoru.' U toj općoj pometnji Stepinac je pred našim očima rastao kao svjetionik. Taj krhki čovjek, sa slike ga znate – s asketskim svetačkim licem, nije bio miran čovjek, nije bio mrtav čovjek, nije po temperamentu bio hladan. To je bio vrući temperament. Bila je to eruptivna narav. Kada bi njemu, kad bi se pravedno razljutio, navro adrenalin, čulo bi se iz njegovih usta: 'Isuse!!!' a to je bilo adekvatno teškoj riječi, samo što je taj čovjek znao snagom volje sebe krotiti, potiskivati svoj adrenalin, smirivati se […].“ Odnosno: „Oduševili su me laki pristupi k Stepincu. Mi smo kao studenti lako dolazili do njega. Primao nas je i ono što je mene oduševljavalo, prema nama žutokljuncima imao je puno poštovanje, pun respekt. Prva moja audijencija i prva molba za intervenciju bila je za Frana Zlatića… Druga moja intervencija bila je za jednu mladu Srpkinju Branku Pribić… A treća moja audijencija kod nadbiskupa Stepinca bila je za jednog Židova. Bio je to Zdenko Graf.“
Fučić još kao apsolvent počinje raditi. U stalni radni odnos stupa 1945. godine. Prvo kao zaposlenik Konzervatorskoga zavoda u Zagrebu od 1945. do 1946. godine. Od 1946. pak do 1947. godine radi u novoosnovanomu Konzervatorskom zavodu za Istru, Gorski kotar i Hrvatsko primorje sa sjedištem u Rijeci. Po završetku istoga, od 1949. postaje zaposlenik Jugoslavenske (današnje Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti u njezinim institutima/kabinetima/zavodima u Zagrebu i Rijeci (jedno vrijeme čak i u Splitu), ali većinu radnoga staža službeno s radnim mjestom u Rijeci gdje na koncu i dočekuje zasluženu mirovinu (1990).
Fučićev put iz Zagreba u Istru 1945. bio je sudbonosan: „Kada je 1945. godine oslobođena Istra, s braćom Mladenom i Dragom prijavio sam se“ – piše Fučić – „poput stotina drugih hrvatskih intelektualaca, za rad u tim našim krajevima. Međutim Zdenka Munk, kolegica s fakulteta koja je sada radila u Ministarstvu prosvjete, odlučila je da radim posao primjereniji svojoj naobrazbi. Trebao sam preuzeti Arheološki muzej u Puli.“
Fučićev domoljubni put u Istru izgledao je ovako: „U rasklimanom kombiju, s manjom naprtnjačom punom odjeće i obuće, stigao sam u Rijeku 17. lipnja 1945. godine. Grad koji je prije dva ili tri mjeseca bio zasut bombama bio je u potpunom kaosu. Trebao sam prespavati ovdje, pa su me smjestili u hotel 'Adria' u palači Zmaić, u današnjoj Splitskoj ulici broj 2. U sobi samnom ležalo je još 20-tak ljudi i to uglavnom na podu. Noć u tom devastiranom hotelu s prozorima bez stakla i tople vode promijenila je i usmjerila moj životni put. Do mene se smjestio dr. Hrvoje Mezulić, koji je tada bio imenovan šefom komisije za istraživanje ratnih zločina u Jugoslaviji, te mi rekao da u Pulu ne mogu ići jer su u njoj angloameričke jedinice. Pođi sa mnom u Istru, tamo ćeš nam trebati, nemamo nijednog povjesničara umjetnosti. Došao si kao naručen... Mi moramo dokazati međunarodnoj zajednici da nam Istra konačno treba i pravno pripasti... Istra je puna povijesnih spomenika, to ti je terra incognita. Zapamti, za tebe je to rudnik, ne rudnik ugljena već rudnik povijesti.“
Naime nakon Drugoga svjetskog rata trebalo je na međunarodno-pravnomu planu Istru inkorporirati u hrvatske i ondašnje jugoslavenske granice. Tim je povodom 1946. u zgradi tadašnjega Biskupskog sjemeništa u Pazinu Oblasni narodno-oslobodilački odbor za Istru postavio izložbu pod nazivom „Svjedočanstva o slavenstvu Istre“. Povod izložbi bio je dolazak Međusavezničke komisije čija je zadaća bila obilazak teritorija i prikupljanje raznovrsnih podataka kako bi se moglo podnijeti izvješće za predstojeću Mirovnu konferenciju u Parizu koja je pak trebala donijeti odluku o razgraničenju između Jugoslavije i Italije. Iako to izravno nije naznačeno, pazinsku je izložbu postavio niz tada mladih stručnjaka, a popratni katalog uredio svećenik Božo Milanović. Branko Fučić sudjelovao je u postavljanju izložbe i pisanju kataloga. Među suradnicima ili pomagačima bili su još arhivist dr. Ferdo (Ferdinand) Hauptmann te arhitekt Mladen Fučić, etnologinja Jelka Radauš-Ribarić, franjevac trećoredac glagoljaš fra Mirko Usmiani i dr. Tu su izneseni i podatci o glagoljskim natpisima i rukopisima te je konstatirana važna činjenica da je glagoljica postojala tamo gdje su i Hrvati (Slaveni).
Prilikom svojih terenskih istraživanja Fučić je imao različita iskustva sa sigurnosnim službama tadašnje države. Anegdotalna je Fučićeva izjava prilikom jednoga njegovog susreta s jednim udbašem: „U to vrijeme kad je cijela Istra bila premrežena udbašima i njihovim pomagačima, poslušnicima i doušnicima, po bogzna koji put sam krstario od crkve do crkve, od groblja do groblja, od Ročkog Polja, Krasa, Huma, Brnobića, Čiriteža... Udba me je pratila i uhodila. Jednom me je jedan od njih pitao što mislim o nekoj aktualnoj stvari, a ja sam mu spremno odgovorio: Ti misliš da ja mislim ono što ti misliš da ja mislim, ali ja ono što ti misliš da ja mislim uopće ne mislim i nije me briga za to. Zvali su me u komitet i pitali zašto hodam i istražujem freske po crkvama. Odgovorio sam: Dragi drugovi, ako mislite da fresaka i grafita ima na komitetu, evo mene kod vas! A kod popa nisam nikad ostao gladan, pa valjda neću ni kod vas. I više me nikada nisu zvali. Živio sam u opasnim prilikama, ali unutar toga, čini mi se da sam život formirao po svojoj mjeri, da se nisam dao zavesti ni od politike, ni od novca, ni od slave.“
Fučić je doktorirao 1965. godine pri Filozofskom fakultetu u Ljubljani obranivši disertaciju Srednjovjekovno zidno slikarstvo u Istri (Rijeka-Ljubljana, 1964). Od najznačajnijih, za života tiskanih Fučićevih djela ističemo Istarske freske (1963), koautorstvo u Leksikonu ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (izd. 1979, 1985, 1990, 2000, 2006), Glagoljski natpisi (1982), Apsyrtides. Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja (izd. 1990, 1995, na više jezika), Vincent iz Kastva (1992, na više jezika) i Terra incognita (izd. 1997, 1998, 2001, 2023), dok su mu posmrtno objavljeni sljedeći naslovi: Croatian Glagolitic Epigraphy (London, 1999) i Fraške (izd. 1999, 2000).
Svoj je istraživački put Fučić sažeo u nekoliko rečenica: „Male crkvice u kojima je uvijek mračno, hladno i tijesno moje su katedrale, moji Notre-Dami, to su prave riznice, to su moje kancelarije i kabineti. To je prava stvar. Moji su rezervati bile isključivo trošne crkve na grobljima, ruševine na osamama, crkveni tavani puni odloženih stvari, crvotočne biblioteke i arhivi, moji su bili neobični ljudi i još neviđeni pejzaži. Zvali su me sakristanom svih istarskih crkava. To je istina, jer ne znam da li ima neka crkvica u Istri i Hrvatskom primorju ili na otocima u kojoj nisam bio.“
„Kao pripadnik intelektualnog proletarijata“ – prisjetit će se Fučić – „tokom mučnog razdoblja kada su o nama odlučivale sjene, postolari i poluinteligencija, nalazio sam exodus i veliku radost u prostorima duha, znanja i umijeća gdje sam koliko-toliko mogao ostati sam i autonoman. Moji honorari bili su tada simbolički i posvema nezavidni, ali i to je bio danak slobodi. Najljepše što sam tada u životu učinio bilo je ono što sam radio gratis et amore, koji puta i sa žicom inata, jer i inat nije zanemariv motiv i impuls [...].“
Za svoj znanstveni i stručni rad na polju hrvatske povijesti umjetnosti, kulture i glagoljizma dobio je brojna priznanja i nagrade (republičke, gradske, potom od pojedinih društava). Papa Ivan Pavao II. proglasio je Branka Fučića 1983. Vitezom komendatorom reda sv. Grgura Velikoga, a Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu dodijelio mu 1986. počasni doktorat teologije, odnosno od 11. ožujka 1996. on je počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu. Za kapitalno djelo knjigu-katalog Glagoljski natpisi i ukupan rad na polju srednjovjekovnoga zidnog slikarstva, ikonografije i epigrafije uručena mu je 1985. prestižna Herderova nagrada Bečkoga sveučilišta. Od 1991. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a od 1989. dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani. Branko Fučić preminuo je u nedjelju, 31. siječnja 1999. u Rijeci. Pokopan je prema vlastitoj želji na Staromu groblju sv. Apolinara u Dubašljanskomu polju.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
