Razvoj iseljeničke politike socijalističke Jugoslavije može se podijeliti u četiri razvojne faze koje su nastupale kao reakcija na promjene širega konteksta razvoja države na unutarnjemu i vanjskomu planu. Neposredno po završetku Drugoga svjetskog rata granice su praktički zatvorene i u najvećoj mjeri bilo je zabranjeno novo iseljavanje naročito za pripadnike južnoslavenskih nacija. Masovniji odlazak omogućen je pripadnicima manjinskih zajednica kao primjerice stanovnicima njemačkoga, talijanskoga ili mađarskoga porijekla koji su iz perspektive komunističkih vlasti bili nepoželjni. Prethodilo je tome i iseljavanje više stotina tisuća osoba u završnim mjesecima rata te u neposrednomu poratnom razdoblju koje su u strahu od nove revolucionarne vlasti odlučile napustiti zemlju. Uz zatvaranje granica istovremeno se počela provoditi kampanja o povratku predratnih iseljenika u novostvorenu državu. Ove mjere trebale su imati snažan propagandni čin jer bi se njihovom uspješnom implementacijom potvrdila teza o socijalizmu kao društvu budućnosti koje će svim građanima omogućiti ispunjenje njihovih želja i zadovoljenje potreba.
Prekid odnosa sa Sovjetskim Savezom i ostalim zemljama Istočnoga bloka nakon objave Rezolucije Informbiroa u lipnju 1948. označio je nužnost promjene vanjske politike Jugoslavije prema Zapadu. Stotine tisuća iseljenika predstavljale su veliki potencijal u približavanju do tada oštro suprotstavljenih strana. Stoga je poduzet niz inicijativa koje su za prvi cilj imale smanjenje utjecaja protujugoslavenski orijentiranih komunista pod utjecajem Sovjetskoga Saveza. Tvorci jugoslavenske politike odustali su od kampanje povratka iseljenika te se preorijentirali na unaprjeđenje odnosa s iseljeničkim zajednicama u okviru useljeničkih društava. Stoga se od 1951. u svim republikama osnivaju Matice iseljenika kao ključne institucije koje će u narednim desetljećima prvenstveno preuzeti kontakt sa sunarodnjacima diljem svijeta. Kao najaktivnija Matica profilirala se Matica iseljenika Hrvatske, a Hrvati su ujedno i predstavljali najveći dio iseljeničke populacije s prostora Jugoslavije.
Osnivanje Maticā potvrdilo je i jednu od ključnih promjena iseljeničke politike socijalističke Jugoslavije u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Politički cilj više nije bila uspostava jedinstvene jugoslavenske dijaspore već je sukladno federalnomu principu unutarnje teritorijalne strukture praćeno i oblikovanje više zapravo odvojenih nacionalnih dijaspora među kojima su najrazvijenije bile hrvatska, slovenska, srpska i makedonska. Svaka Matica u nadležnosti je načelno ostvarivala suradnju s iseljenicima sa svojega područja, ali u praksi su svoje djelovanje prilagodile nacionalnomu načelu bez obzira na to jesu li pripadnici pojedine dijaspore potjecali s područja njihove ili drugih republika. No Matice nisu imale nikakvu stvarnu političku moć. Spuštanje provedbe iseljeničke politike na republičku i lokalne razine za posljedicu je imalo brojne probleme uslijed loše koordinacije i organiziranosti uz izraženi negativan utjecaj birokratiziranoga sustava.
Unutarnji ekonomski problemi s kojima se Jugoslavija suočavala primorala je vlasti na otvaranje granica 1960-ih godina. Rješenje se nastojalo pronaći u omogućavanju odlaska nezaposlenih osoba kao svojevrsno otvaranje sigurnosnoga ventila, a koji bi ujedno osigurao veći priljev deviza kroz doznake iz inozemstva. Treća je to faza razvoja iseljeničke politike koja je za desetak godina za posljedicu imala iseljavanje više od milijun građana, među kojima je s područja Hrvatske bilo više od trećine. Masovno napuštanje države u toj mjeri iznenadilo je društveno-političku strukturu, pa se početkom 1970-ih počinju sve glasnije isticati dugoročne negativne posljedice ovoga procesa. Stoga se od 1973. započinje s implementacijom niza aktivnosti koje su za cilj imale snažniji rad na (re)konstrukciji identiteta iseljenika uz naglašavanje privremenoga karaktera napuštanja Jugoslavije.
Time se upotpunjuje ranije zanimanje za iseljenike koje se prvenstveno usmjeravalo iz perspektive državne sigurnosti putem djelovanja prema protujugoslavenski orijentiranoj političkoj emigraciji. Druga važna motivacija razvoja iseljeničke politike bilo je zanimanje za povećanje količine financijskih doznaka iz inozemstva koje su predstavljale važan element ekonomskoga razvoja. No u konačnici apsolutna većina mjera koje je Jugoslavija provodila s ciljem oblikovanja i usmjeravanja razvoja dijaspore ostala je neuspješna.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
