Ivan Bernardić – život iza željeznih rešetki

Posebno mjesto u hrvatskomu političkom životu u doba monarhističke Jugoslavije ali i kasnije tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću zauzima ime Ivana Bernardića. Kao hrvatski domoljub zalagao se za ideju slobodne Hrvatske iz vizure Hrvatske seljačke stranke, kojoj je ostao vjeran bez obzira na opasnosti kojima se zbog toga izlagao.

Već otprije član mladeži HSS-a, Bernardić se nametnuo kao jedan od vođa hrvatske mladeži nakon atentata u Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. i krize u koju je zapala jugoslavenska država. Kako je kasnije zapisao, nemiri „u Zagrebu godine 1928., povodom ubijstva hrvatskih narodnih predstavnika u Beogradu, a koji su zauzeli opseg pravog revolucionarnog vrijenja, bili su uzrokom mnogih i čestih hapšenja i zatvaranja. (...) Omladina HSS predvodila je i regulirala bujicu revolucionarnog i borbenog vrijenja zagrebačkih ulica. Od prvog časa sudjelovao sam u prvim redovima te borbe. (...)

Tada se vidjelo što to znači pravi idealizam, borbeni zanos i požrtvovnost. Na jednoj strani oružana snaga vlasti: policija, puške, kundaci, sablje, bajunete i konjica, a na drugoj strani goloruko i razjareno mnoštvo hrvatske mladosti, koje goloruko razbija kordone policije, kundaka i bajuneta, a u nepovrat rastjeruje policajsku konjicu preko nasada Zrinjevca. To je bio rat, pravi rat hrvatskog idealizma i opravdanog hrvatskog gnjeva sa tlačiteljima hrvatske slobode, sa ubojicama hrvatskih narodnih vođa. A da smo imali oružja?...“ (Ivan Bernardić, Život iza željeznih rešetki, Zagreb 1940, 138–139)

Dana 1. prosinca 1928. Bernardić je na poseban način „obilježio“ desetu obljetnicu jugoslavenskoga ujedinjenja. U znak prosvjeda zbog hrvatske neravnopravnosti na zagrebačku katedralu izvjesio je sa suradnicima tri crne zastave na kojima su bili nadnevci 1. XII. 1918, 1. XII. 1928. i hrvatski grb.

Iako je i tada bio uhićen, trajnu mu je tamnicu osigurala namjera napada na vlak s takozvanom poklonstvenom deputacijom u prosincu 1929. godine. Deputacija, odnosno izaslanstvo gradova Savske banovine trebalo je otputovati u Beograd i pokloniti se kralju Aleksandru prigodom njegova rođendana. Bernardić je uhićen i u proljeće 1930. osuđen na petnaest godina robije. Kaznu je služio u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici, a svoje tamnovanje, uhićenje, istragu i suđenje opisao je 1940. godine u knjizi Život iza željeznih rešetki koja je potresno svjedočenje o okrutnosti režima šestosiječanjske diktature prema hrvatskim političkim osuđenicima.

Po izlasku s robije 1939. godine obnavlja svoj rad u HSS-u kao zamjenik vođe Omladinske organizacije HSS-a, a preživljava držeći trafiku na zagrebačkomu Glavnom kolodvoru.

Već u proljeće 1941. Travanjski rat donosi uspostavu NDH-a, a ustaške vlasti ubrzo zabranjuju i rad HSS-a. Poznato je da Bernardić nije prihvatio ustašku politiku i ostao je vjeran politici HSS-a, no vlasti NDH-a u početku ga nisu dirale te je ostao na slobodi.

U studenome 1944. godine uhićen je zbog navodnoga sudjelovanja u puču ministara Mladena Lorkovića i Ante Vokića. Prebačen je u kaznionicu u Lepoglavi iz koje je oslobođen neposredno pred slom NDH-a ali i prije niza ubojstava sudionika puča koje su počinili pripadnici Luburićeve Ustaške obrane.

Dočekavši novu komunističku vlast Bernardić je sudjelovao u pokušaju obnove rada HSS-a kao samostalne političke organizacije vjerne predsjedniku Mačeku. To ga je nužno guralo u sukob s komunističkim vlastima, a u tadašnjim okolnostima djelovao je ilegalno. Ipak je u listopadu 1945. kao urednik lista Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode sudjelovao u pokušaju izlaska stranke u javnost. Objavljen je jedan broj lista, ali već izlazak drugoga broja onemogućile su komunističke vlasti. Ubrzo nakon toga Bernardić je ponovno bio uhićen i osuđen, a 1953. bio pušten iz zatvora. Do smrti 1994. godine živio je povučeno.