Jugoslavenski nacionalizam, odnosno jugoslavenska nacionalna ideja bila je posebno razvijena u krugovima hrvatske inteligencije pred završetak Prvoga svjetskog rata i u desetljeću poslije njega. Stvaranje jugoslavenske države naišlo je na ogromnu podršku u njezinim redovima. Liberalna hrvatska inteligencija u tomu razdoblju bila je i najjača nositeljica jugoslavenske ideologije u odnosu na sve druge zemlje koje su ušle u sastav jugoslavenske države 1918. godine. Međutim taj jugoslavenski pokret nije bio homogen u svojim političkim, identitetskim i ideološkim ciljevima kako bi se moglo činiti na prvi pogled.
Jedni su zagovarali poseban položaj hrvatskih krajeva u jugoslavenskoj državi tražeći isprva autonomni, a kasnije i federalni položaj hrvatskih zemalja, a drugi su smatrali da ona može jedino uspjeti kao unitaristička i centralistička država bez složenih oblika unutarnjega ustroja. To je značilo da država svojom politikom mora stvoriti jedinstveni i nepodijeljeni jugoslavenski nacionalni identitet. Ovo su bila dva principa za koje su jedni i drugi smatrali da mogu najbolje konsolidirati zajedničku jugoslavensku državu.
Drugoj radikalnijoj frakciji pripadala je Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) nastala 1921. godine u Splitu i kojoj je u značajnomu broju pristupila inteligencija iz južnih hrvatskih krajeva, ponajviše iz dalmatinskoga područja gdje je bila i njezina jezgra djelovanja. Osnivači su pripadali predratnoj Nacionalističkoj omladini poznatoj po svojemu radikalnom jugoslavenskom nacionalizmu i prosrpskoj orijentaciji. Nastala je u krugu tih jugoslavenskih nacionalista, potaknutih idealizmom i sukladno tome nezadovoljnih stvarnim stanjem u Kraljevini SHS gdje je izbila kriza oko nacionalnoga pitanja i gdje su se prije svega povele nacionalne borbe Hrvata i Srba. Osuđujući takav razvoj događaja smatrali su da je potrebno poduzeti izgradnju organizacije koja bi ojačala novu državu i njezinu ideologiju naspram ovih procesa koji su vodili novu državu u pravcu razgradnje.
Imali su u početku djelovanja naklonost režima u Beogradu, posebno tada vladajuće Demokratske stranke Svetozara Pribićevića čiji su mnogi članovi bili i pripadnici ove organizacije. Stoga je se može okarakterizirati i kao otvoreno režimski pokret. Oni su promovirali radikalni jugoslavenski nacionalizam, zagovarajući centralističku i unitarističku državu i naglašavali su lojalnost monarhizmu boreći se posebno protiv hrvatskoga seljačkog pokreta i komunista. Tražili su brisanje svih tradicionalnih identiteta u novoj državi, posebno hrvatskoga koji je po njima najviše smetao jugoslavenskoj integraciji. Usporedo s tim kod njih je bilo prisutno i filosrpsko raspoloženje povezano s njihovim tumačenjem da srpskomu narodu pripada posebno mjesto jer je on u Prvomu svjetskom ratu dao najveći obol oslobođenju drugih jugoslavenskih naroda.
U svojemu programu zagovarali su i metode sile kako bi se ostvarili njihovi politički ciljevi, tako da je u ranoj fazi pokret preuzimao uzore talijanskoga fašizma. U djelovanju su se tako osim ideološkoga uvjeravanja u ispravnost jugoslavenske ideologije služili i političkim terorom ulazeći i u ulične sukobe s ideološkim neprijateljima. Nadahnjivao ih je Mussolinijev državni udar iz 1922. i ideologija fašističkoga režima premda nikada nisu proveli državni udar u Kraljevini SHS. No ipak su usvojili njegov integralistički hipernacionalizam i antidemokratizam te ideje o potrebi izgradnje korporativnoga društva i o nužnosti postojanja jedne jake središnje i autoritarne vlasti, a u jugoslavenskomu kontekstu to je trebao biti monarh.
ORJUNA nije imala veliki politički koliko ideološki utjecaj na kasniji tijek događaja, tako da su njezine ideje pripremile diktaturu i slom „vidovdanske“ demokracije nakon atentata na Stjepana Radića u beogradskomu parlamentu. Iako su vlasti ukinule djelovanje političkih stranaka i organizacija, na paradoksalan način one su prihvatile dobar dio ideologije Orjune za službenu ideologiju kraljevske diktature nakon 6. siječnja 1929. godine. Posebno onaj dio ideologije koji uzdiže jugoslavenski nacionalizam na način da se imaju ukloniti svi partikularni identiteti u ono vrijeme zvani „plemenskim“ identitetima, a to se odnosilo na hrvatski, slovenski i srpski identitet. Nije zato slučajno da su neki od glavnih ideologa Orjune kasnije postali nosivi apologeti diktature poput Đure Vilovića i Nike Bartulovića.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
