„Komunizam za nas nije stanje koje treba uspostaviti, ni ideal prema kojem se treba usmjeriti stvarnost. Mi komunizmom nazivamo stvarno kretanje koje će ukinuti sadašnje stanje. Uvjeti za ovo kretanje nastaju na temelju već sada postojećih pretpostavki.“
Marx-Engels
„Nadahnjivao me je patriotizam, a ne komunizam.“
Ho Ši Min
Komunistička ideologija može se odrediti kao ideologija revolucije koja bez obzira na ljudske žrtve nastoji uspostaviti diktaturu proletarijata i koja se potom pretvara u diktaturu komunističke partije. Komunizam je moguće definirati i kao ideologiju koja želi uspostaviti pravedno društvo zasnovano na jednakosti i slobodi svih ljudi. Obje definicije su točne. Štoviše komunizam je i ideologija, i pokret, i politički poredak. Kao ideologija komunizam je funkcionirao kao politička religija, pa su njezini vjernici pjevali: „Ne vjerujemo u Boga i nebesa, nego u Marxa i Englesa“. Nesporno je da je ta vjera nakon Oktobarske revolucije 1917. te osobito nakon pobjede SSSR-a u Drugome svjetskom ratu nadahnula milijune ljudi.
Komunisti su sebe doživljavali kao agente povijesti, koji samo ubrzavaju njezin neizbježni tijek koji prema marksističko-lenjinističkoj doktrini vodi u komunizam. Povijest je shvaćena kao neprekidni napredak uzrokovan klasnom borbom, a u osnovi te borbe nalaze se stvarni materijalni interesi. Proizvodne snage prerastaju proizvodne odnose, kapitalizam i industrijska revolucija sami su stvorili svojega neprijatelja: radničku klasu. U socijalističkomu i socijaldemokratskomu tumačenju ta će se promjena dogoditi evolucijom. Formula je jednostavna: industrijska revolucija formira sve brojniju radničku klasu, koja će se izboriti da se uvede opće, jednako i tajno pravo glasa, pa će na demokratskim izborima radničke stranke doći na vlast. To će im omogućiti da ukinu privatno vlasništvo i tako izgrade besklasno društvo jednakosti. Ukidanje privatnoga vlasništva kao osnovnoga uzroka nejednakosti prva je napustila Socijaldemokratska stranka Njemačke 1959. godine na kongresu u Bad Godesbergu.
Suprotno od socijalista, komunisti su se odlučili za revoluciju. Na osnovu Lenjinove doktrine smatrali su da organizirana i odlučna skupina revolucionara koja ne preže od oružane borbe i terora može izvesti revoluciju. I to usprkos tomu što u carskoj Rusiji, prema marksističkoj doktrini, nije bilo uvjeta za proletersku revoluciju (nije bilo brojne radničke klase), dakle glavnoga subjekta revolucije. Boljševici su tu okolnost odlučili zanemariti i osloniti se na seljaštvo, obećavajući kraj rata. S primamljivom porukom „zemlja seljacima, tvornice radnicima“ pridobili su za sebe veliki dio društva, pa su, zahvaljujući dobro organiziranoj Crvenoj armiji, pobijedili i osnovali novu državu – Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR, Sovjetski Savez). Smatrali su da grade novu domovinu svjetskoga proletarijata, koja je ujedno i domovina buduće svjetske proleterske revolucije.
Komunisti su po tome smatrali da je došlo vrijeme revolucije. Uostalom samouvjereno su tvrdili da je ona nužan rezultat povijesnih zakona, a partija je tu samo zato da ubrza proces i organizira diktaturu proletarijata. Upravo iz toga razloga Max Weber ih kritizira jer zagovaraju revoluciju (dakle žrtvovanje ljudi) samo zato da bi ubrzali i izborili ono što smatraju da će i onako samo doći logikom povijesnih zakona. Tu logiku izvodili su iz teze da je svako društvo dihotomno strukturirano, da je kapitalističko društvo podijeljeno na one gore (kapitaliste) i one dolje (radnike) te da su njihovi interesi bitno suprotstavljeni. Izlaz iz podređenoga položaja komunisti vide u revoluciji, koja treba dovesti do diktature proletarijata. Do političkoga poretka u kojemu je ukinuto privatno vlasništvo, uvedena podržavljena planska privreda i zaveden monopol komunističke partije zasnovan na teroru.
Komunisti su bili uvjereni da je taj poredak pretpostavka za emancipaciju cjelokupnoga čovječanstva. Njihov je katekizam naglašavao da su interesi radničke klase interesi svih ljudi i da vladavina proletarijata ukida svekoliko izrabljivanje. Diktaturu proletarijata nisu vidjeli kao prepreku, nego kao pretpostavku slobode jer su smatrali da liberalna demokracija i nije ništa drugo nego prikrivena diktatura buržoazije. Štoviše tvrdili su da je i država samo sredstvo diktature vladajuće klase te su bili uvjereni da će u komunizmu država odumrijeti jer će kao sredstvo kontrole potlačene klase postati nepotrebna. Stoga je ideja revolucije bit marksizma. Riječ je o racionalnomu mišljenju o iracionalnomu činu – povoljnomu trenutku za revoluciju, kako piše Karl Mannheim. Za komunističku doktrinu dva su ključna pitanja: gdje se nalazimo i što je smisao trenutka, riječju, je li vrijeme za revoluciju? Na to pitanje trebala je odgovoriti Komunistička internacionala (Kominterna). Osnovali su je boljševici 1919. sa zadatkom da postane štab svjetske revolucije. Na II. kongresu 1920. usvaja se dvadeset i jedan uvjet za prijem u Kominternu, a među njima najvažniji su: a) sve stranke postaju sekcije Kominterne, b) uvode demokratski centralizam, c) iz svojih redova isključuju sve centriste, d) sve prihvaćaju termin „komunistička“ stranka, e) dužne su formirati ilegalne organizacije, f) dužne su pružiti podršku Sovjetskoj Rusiji.
Sekcija Kominterne postala je i Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Ta je stranka imala velikih poteškoća prihvatiti Kominternin stav o nacionalnomu pitanju. KPJ je najprije smatrala da je to isključivo buržujsko pitanje kojim se komunisti ne trebaju baviti. Nakon frakcijskih borbi i pobjede frakcije predvođene Josipom Brozom Titom, jugoslavenski su komunisti u 1930-ima prihvatili Kominternin stav da se nacionalno pitanje treba iskoristiti u svrhu revolucije. Zbog toga su 1937. osnovali Komunističku partiju Hrvatske (KPH) i Komunističku partiju Slovenije (KPS), a planirali su osnovati i Komunističku partiju Makedonije, no to se u konačnici izjalovilo. Valja primijetiti da nisu planirali osnovati Komunističku partiju Srbije. Naime smatrali su da je u Kraljevini SHS/Jugoslaviji uspostavljena diktatura velikosrpske buržoazije, da stoga ni nema srpskoga nacionalnog pitanja, pa se ono ni ne može iskoristiti u svrhu revolucije.
U vrijeme zaoštravanja međunarodnih okolnosti, nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj i nakon Münchenskoga sporazuma 1938. godine – kojim su Velika Britanija i Francuska Adolfu Hitleru predale dio Čehoslovačke – i Sovjetski Savez 1939. sklopio je sporazum s nacističkim Trećim Reichom. Taj je sporazum utjecao i na komunističko tumačenje Drugoga svjetskog rata. Komunisti su napustili politiku narodnoga fronta kojim se okupljaju sve demokratske stranke protiv fašizma i vratili se na politiku borbe „klase protiv klase“, koja nije razlikovala fašiste od građanskih demokrata. Komunisti su trebali ostati neutralni i čekati da se „imperijalisti“ međusobno iscrpe, a onda izvesti revoluciju i uspostaviti diktaturu proletarijata. Komunisti kreću u organiziranje gerilske antifašističke borbe tek nakon poraza Francuske 1940. godine, a osobito nakon njemačkoga napada na SSSR 22. lipnja 1941. Rat tako prestaje biti imperijalistički i postaje antifašistički, za obranu demokracije i čovječanstva u cjelini.
U tu borbu krenula je i KPJ, sjajno povezavši borbu za nacionalno oslobođenje s borbom za socijalno oslobođenje, odnosno s proleterskom revolucijom. U pogledu državnoga uređenja preuzeli su ideju Stjepana Radića o republikanizmu i federalizmu. Na zasjedanju Antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) 29. studenoga 1943. godine proglašeno je da je cilj partizanske borbe nova jugoslavenska država u kojoj više ne bi vladala srpska dinastija, nego bi se uspostavila republika sa Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Crnom Gorom te Makedonijom kao federativnim jedinicama. Taj program značio je potpunu promjenu ne samo dotadašnjega uređenja države već i ekonomskoga i političkoga poretka.
Pobjeda SSSR-a u Drugome svjetskom ratu označila je jačanje komunističkoga pokreta. Samostalnom narodnooslobodilačkom borbom i revolucijom komunisti su došli na vlast u Jugoslaviji i Albaniji, a u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj na vlast dolaze zbog podrške Sovjetskoga Saveza. Pri tome su se komunisti služili vrlo djelotvornom taktikom. Fašistima su proglašavali gotovo sve svoje političke protivnike kako bi imali izgovor da ih likvidiraju ili zatvore. Pomoću taktike stvaranja jedinstvenoga fronta ili „taktike salame“ uništavali su sve građanske stranke koje su pristupile fronti i osporavale komunističku dominaciju (mađarska Stranka malih posjednika, poljska Seljačka stranka, čehoslovačke stranke Socijalistička stranka i Građanska stranka itd.). Kao partnere isticali su socijalističke i socijaldemokratske stranke, koje su međutim utopili u jedinstvene organizacije i tako ih kontrolirali. U te stranke uvlačili su sovjetske agente (u Mađarskoj, primjerice, Ferenc Erdei, političar seljačke stranke bio je prikriveni komunist, a u Čehoslovačkoj Zdenek Fierlinger, formalno član socijaldemokrata). U prvim vladama „narodne demokracije“ oni su preuzimali resore unutarnjih poslova i vojske te time stekli kontrolu nad represivnim aparatom. U zemljama Istočne Europe uspostavili su sustav „realnoga socijalizma“.
Jugoslavenski politički sustav zbog sukoba Tita i Staljina (koji je započeo 1948) morao je potražiti svoj samostalni put u izgradnji socijalizma. Pronašao ga je u sustavu socijalističkoga samoupravljanja, koji je proglašen osobitim tipom diktature proletarijata. Vješto koristeći geopolitičku situaciju izazvanu Hladnim ratom i sukobom Istoka i Zapada, jugoslavenski komunisti uspjeli su provesti ekonomsku modernizaciju. Federalizmom se tražila ravnoteža između interesa jugoslavenskih naroda i učvršćivali moć i kult druga Tita. U uspostavljanju i odražavanju vlasti, KPJ/SKJ nije se ustručavao od upotrebe nasilja. Nakon Brijunskoga plenuma 1966. i Titova obračuna s centralističkim snagama okupljenim oko šefa političke policije Aleksandra Rankovića, jugoslavenski se poredak (dozvoljavajući ograničeni i kontrolirani pluralizam), od totalitarne – prema mišljenju Juana Linza – oblikovao u autoritarnu diktaturu. Ta promjena omogućila je i da se jave ljevičarski prosvjedi (1968) i Hrvatsko proljeće (1971) – reformski pokret koji je zagovarao liberalizaciju, uvođenje „socijalističkoga tržišta“ i daljnju federalizaciju. Taj je pokret pokazao da se sustav ne može reformirati, a bez da se ne ugrozi monopol vlasti komunističke stranke. Potom su na Kosovu izbile demonstracije na kojima su Albanci tražili više samostalnosti i uspostavljanje Kosova kao republike, dok je s druge strane vođa srbijanskih komunista Slobodan Milošević nastojao provesti politiku recentralizacije Jugoslavije. Pokazalo se da poredak više nije ni u etičkomu (ugrožavao je ljudska prava), ni u političkomu (nije bilo višestranačja i slobodnih izbora), ni u ekonomskomu (nije mogao osigurati privredni rast) smislu legitiman.
Nakon što je u SSSR-u Mihail Gorbačov svojim reformama srušio cijeli sustav komunističkih diktatura, i sam Sovjetski Savez (8. prosinca 1991. vodstvo Rusije, Ukrajine i Bjelorusije potpisalo je sporazum o kraju SSSR-a), nestao je nosivi stup komunističkoga pokreta. SFRJ srušena je zbog strukturalne krize poretka koja je potakla nacije da zatraže svoju slobodu u vlastitim državama, što je bio povod za Miloševićevu agresiju. Jugoslavija je tako nestala u nizu krvavih ratova u 1990-ima, a komunizam je ostao „avet“ koja još uvijek kruži Europom. Od komunističkoga poretka u SR Hrvatskoj i SFRJ nije ostalo gotovo ništa, osim možda izleta u Kumrovec, gdje se povijest reklamira kao odličan doprinos turizmu, i fenomena „antikomunizma bez komunista“.
Iako su druge komunističke države bitno ovisile o SSSR-u, komunistički se poredak razlikovao od zemlje do zemlje, čak je u jednoj te istoj državi mogao funkcionirati drugačije. Poredak u Sloveniji ili recimo Makedoniji, usprkos tomu što su svugdje bile iste institucije, nije djelovao na isti način. Herbert Kitschelt smatra da je postojalo nekoliko tipova komunističkih poredaka. Tamo gdje je postojalo naslijeđe industrijske modernizacije, zahvaljujući organiziranoj birokraciji i snažnim komunističkim strankama, poredak je bio totalitaran – npr. Njemačka Demokratska Republika (NDR ili njem. DDR) i Češka. Ako je modernizacija bila nedovršena te ako je postojao snažan utjecaj Crkve, poredak je bio nacionalno specifičan, odnosno komunisti su morali napraviti određene ustupke – npr. Slovačka, Poljska, Slovenija i Hrvatska. Postojale su i patrimonijalne komunističke diktature u kojima se partija oslanjala na patrimonijalnu, plemensku tradiciju agrarnih društava u kojima se poštuje starješina sela ili plemena – npr. Rumunjska, Bugarska, Kosovo, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Srbija. S obzirom na tip poretka odvijala se i tranzicija. Totalitarni tipovi su se naprosto urušili, u nacionalno specifičnima komunisti su s opozicijom dogovorili tranziciju, u patrimonijalnima su se oduprli promjenama, negdje se posluživši silom (kao u Srbiji i Rumunjskoj). No bez obzira na to svugdje su se sljedbenice komunističke stranke zadržale na vlasti ili su se ubrzo vratile u vodstvo tih država.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
