I danas je kultura daleko više od potrebe za lijepim. Ona u pravilu ima i određeno političko značenje, od toga da ponekad izravno prenosi političke (ideološke) poruke pa do predstavljanja zemlje u međunarodnim krugovima (kulturna diplomacija). Ona je pozitivan, svuda prihvatljiv izraz posebnoga identiteta. Danas ga se više veže uz lokalne zajednice ili pak države, no u međuraću je, barem u Europi, povezan isključivo s nacijom. Kulturno je stvaralaštvo tada držano izrazom posebnoga duha svake nacije. Ova „nacionalizacija kulture“ nije zaobišla ni Hrvatsku, a svoj je vrhunac doživjela u međuraću. Pri tome možemo izdvojiti njezine dvije karakteristike: a) pitanje kulturnoga identiteta postalo je dijelom političkoga „hrvatskog pitanja“ i b) stvaranje moderne, masovne nacionalne kulture olakšalo je prevladavanje starih staleških podjela i društvenu integraciju.
Kulturni identitet od 19. stoljeća izražavao se u umjetnosti kroz nacionalni stil. U nacionalnim državama nije bilo sporno o čemu se zapravo radi. Međutim u višenacionalnoj Kraljevini SHS / Jugoslaviji ni to nije bilo jednostavno pitanje. Dok se 1920-ih još slobodno govorilo o hrvatskoj kulturi, nakon uvođenja diktature, zabrane nacionalnih imena i proklamacije da u državi živi samo jedna, jugoslavenska nacija i kultura se našla pod pritiskom režima. Od umjetnika se očekivalo da izraze „duh jugoslavenske nacije“. No u prilikama kada su bile zabranjene političke stranke i nacionalni simboli pokazalo se da je upravo područje kulture ostalo jedino u kojem se donekle javno moglo iskazivati hrvatski identitet. Otpor su pokazali pojedinci primjerice slikar Ljubo Babić koji 1929. piše o „našemu izrazu“ (misleći na hrvatski) te osniva Grupu Trojice (zajedno s Vladimirom Becićem i Jerolimom Mišom) koja želi pokazati hrvatski identitet u slikarstvu.
Jedini širi, organizirani otpor nastojanjima režima pružile su udruge (civilno društvo) koje nisu ovisile o državi. Zanimljiv je primjer Hrvatskoga pjevačkog saveza koji je pod vodstvom Nikole Fallera i Rudolfa Matza okupljao (amaterske) pjevačke zborove. Na svojim nastupima izvodili su pjesme koje su slušatelji prepoznavali kao hrvatske i burno odobravali. U književnosti treba spomenuti rad još jedne neovisne institucije, Matice hrvatske, koja je izdavala djela hrvatskih autora, a do sredine 1930-ih i onih lijevo orijentiranih (A. Cesarec, M. Krleža).
Jedna od temeljnih postavki nacionalne kulture jest da ona treba biti zajednička cijeloj naciji i tako pomoći njezinoj integraciji. To ne znači da treba biti uniformna u svojim oblicima (dapače, cijeni se raznolikost i bogatstvo izražaja), nego prepoznatljiva i dostupna svima. Tu se prvenstveno misli na povezivanje onoga što znamo kao „elitnu“ i „pučku“ kulturu. Ova potonja, „pučka“ kultura tada je u mnogim državama zapravo tradicijska, seljačka kultura. Stoga još u 19. stoljeću možemo vidjeti pokušaje da se elitna kultura približi selu (prvo preko knjige pa kazališta i glazbe), ali i obratno, da seljačka kultura postane zanimljiva eliti i gradu. To je omogućeno tumačenjem da je ona zapravo „prava“, izvorna nacionalna kultura jer se samo u selu sačuvao izvorni duh nacije. U umjetnosti to odražava „nacionalni stil“ kojem selo postaje inspiracijom i jednim od omiljenih motiva (govorimo o „etnologizaciji kulture“). Ovo zanimanje doseže vrhunac u međuraću kada se iz uže kulturne sfere prenijelo i u „kulturu svakodnevnice“, pa se motivi sela mogu naći posvuda – građanstvo na svojim zabavama oblači nošnje, narodni vez ukrašava modernu žensku odjeću, ilustrirani tisak redovito donosi slike sela ne samo iz Hrvatske ili Jugoslavije nego i iz drugih država.
S druge strane možemo pratiti preobrazbu sela, za koju je u najvećoj mjeri zaslužna Hrvatska seljačka stranka, odnosno njezina kulturno-prosvjetna organizacija Seljačka sloga. Tijekom kasnih 1930-ih izgradila je mrežu od preko tisuću i dvjesto ogranaka koja je pokrivala sva područja na kojima su živjeli Hrvati i s gotovo sedamdeset tisuća članova prerasla u najveću hrvatsku kulturnu udrugu. Na selo je donijela gradsku kulturu, od književnosti, zborskoga pjevanja do amaterskoga kazališta (a i samo djelovanje u udrugama dio je građanske kulture). S druge strane učinila je presudne korake u zaštiti tradicijske kulture. Uz pomoć etnologa (Milovan Gavazzi, Branimir Bratanić) osmišljena je kampanja za očuvanje izvornoga umjetničkog stvaralaštva (nošnje, glazbe i plesa) čije su rezultate prikazivali na smotrama u gradovima i većim mjestima.
Smotre su inspirirale umjetnike (glazbenike, slikare, fotografe), oduševljavale građanstvo, a seljacima omogućile putovanja i novo shvaćanje domovine. U samo pet godina Seljačka sloga organizirala je oko sto šezdeset smotri (prethodnice današnjim smotrama folklora), ali i tisuće manje zahtjevnih „sijela“ na kojima su seljaci pokazivali svoje novostvoreno stvaralaštvo. Pri tome bilo je ključno to da su tisuće ljudi – i na selu i u gradu – sudjelovali u stvaranju (i „konzumiranju“) kulture koju su počeli doživljavati zajedničkom, prihvativši tako i ideju zajedničkoga nacionalnog identiteta.
Može se reći kako je kultura u međuraću najuže povezana s nacionalnim identitetom. Zbog toga odigrala je i političku ulogu u vremenu kada nije bilo drugih sredstava političke borbe. Osim toga ideološko povezivanje tradicijske (seljačke) umjetnosti i nacionalnoga identiteta omogućilo je stvaranje koncepta „nacionalne kulture“ prihvatljive svima. Time je pomoglo premostiti jaz između „grada i sela“ (starih društvenih staleža) i otvorilo put u moderno, integrirano društvo.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
