*Ovaj tekst skraćena je inačica prvoga poglavlja iz knjige Andrea Feldman, Imbro Ignjatijević Tkalac: europsko iskustvo hrvatskog liberala (1824-1912) (Zagreb: Izdanja Antibarbarus, 2012).
U Europi devetnaestoga stoljeća ideologije liberalizma i nacionalizma, svaka na svoj način, promicale su ideju slobode i postale temeljem novih, vitalnih i zavodljivih pogleda na svijet. Liberalizam ima mnoga lica i stoga je važno istraživati ga ne samo kao filozofiju nekoga političkog pokreta nego i kao posve određeni utjecaj na kulturni i intelektualni raspon ideja u Europi. Hrvatska politika se u devetnaestomu stoljeću ponajviše razvijala u tradicionalnoj areni parlamentarnoga života. S izuzetkom neoapsolutističkoga hijatusa pedesetih godina, glavne institucije političkoga života u Hrvatskoj bile su parlament (Hrvatski sabor, Dalmatinski sabor), županijske skupštine, političke stranke, koje se u političkomu životu javljaju od četrdesetih godina devetnaestoga stoljeća, te lokalne zajednice. Klasični oblici političkih aktivnosti prezentirani su u stranačkim programima, parlamentarnim govorima i novinama različitih političkih orijentacija. Ipak raspravu o liberalizmu u Hrvatskoj ne treba ograničiti isključivo na programe, stranačke sukobe i druge ustaljene oblike političkih djelatnosti već treba rasvijetliti i onaj zanimljiv niz kulturnih stajališta, društvenih konvencija i ekonomskih pravila koji u cjelini može dati temeljitije razumijevanje liberalnih ideja.
Ukorijenjen u političkim teorijama prosvjetiteljstva, liberalizam u političkomu smislu karakterizira predanost nizu procedura i politika koje imaju za cilj proširiti ljudsku slobodu i koncept konsenzualne, ograničene i odgovorne vlade. U početku, dakako, samo su pojedini muškarci uživali privilegiju prirodnoga prava na slobodu. S vremenom su ideologiju slobode prigrlile različite društvene skupine, klase i narodi kao i pojedinci.
U svojemu širokom, ne u prvenstveno političkomu smislu, od početka devetnaestoga stoljeća pojam „liberal“ odnosio se na osobe „velikodušnih“ sklonosti kao i na specifičnu vrstu obrazovanja koje su stjecali slobodni ljudi, u prvomu redu muškarci, a koje je sadržavalo ideje moralnih vrijednosti, iskustvo svijeta i opće znanje, što je sve zajedno vodilo ka konceptu „liberalnoga duha“ kako ga je razumijevalo devetnaesto stoljeće. Stoga ne čudi da je upravo zahtjev za sekularnim obrazovanjem postao strateški interes liberala jer je ono izravno dovodilo u pitanje dominantnu poziciju crkve i tradicionalnoga poretka. Iako se liberalizam najčešće smatra engleskim proizvodom, odnosno političkim konceptom pa čak i vrjednotom, primat na upotrebu imena nose Liberales, španjolski protivnici monarhije iz 1812. godine. U Engleskoj, kolijevci liberalizma, tijekom devetnaestoga stoljeća liberali su članovi političke stranke Williama Gladstonea, koji je vjerovao u Boga, građanina, progres, racionalizam, nacionalnu nezavisnost, ali ne nužno i u jednakost.Govorio je kako čvrsto vjeruje u aristokratsko načelo – vladavinu najboljih. „Nisam baš nikakav egalitarac.“ Postupno liberalizam obuhvaća političku orijentaciju koja je, bez obzira na to radilo se o Španjolcima ili Englezima, htjela braniti i širiti slobodu, sve vrste sloboda pojedinca (slobodu govora, slobodu od arbitrarne moći, slobodu trgovine, slobodu stvaranja), vladavinu prava, vjersku toleranciju, pouzdanje u prosvjetu i opći napredak. Liberali su nastojali uvesti sekularni ustav s predstavničkom i odgovornom vladom, koja se osnivala na ograničenomu pravu glasa, a ne na starim autoritetima kako crkvenim tako i kraljevskim. Po njihovu mišljenju ograničeno pravo glasa neumitno bi unaprijedilo i razvilo stanje ljudske zajednice. Bez iznimke, liberali devetnaestoga stoljeća bili su prijatelji slobode i entuzijastički su radili za ideju napretka. Iako se općenito mislilo, naročito nakon Francuske revolucije, kako je s monarhijom svršeno, liberali su često prihvaćali ograničenu vlast monarha i u njemu vidjeli središnju točku lojalnosti i garanciju očuvanja potrebnih državnih institucija. To je svakako vrijedilo za one hrvatske liberale poput Dragojla Kušlana koji su svoje liberalne poglede baštinili od Engleza, a odnosilo se to i na liberale širom Habsburške Monarhije. Liberali se prvenstveno zalažu za ustavnost, a tek kasnije tijekom devetnaestoga stoljeća za republikanstvo. Otvorile su se mogućnosti slobodi moralna čovjeka da se ostvari na ovomu svijetu.
Iako su postojale mnoge razlike u razmišljanju među liberalima, u jednoj stvari bili su suglasni: dijelili su strah od masovnih inicijativa i averziju prema demokraciji. Politička filozofija devetnaestoga stoljeća mogla bi se svesti na tezu da srednja klasa, prava pobjednica revolucije, poučena krvavim iskustvom jakobinske diktature, pokušava pronaći načine kako bi se osigurala od udara odozgo – od nastojanja konzervativaca, aristokracije kao i crkvene hijerarhije, ali i odozdo od nepoželjnih rezultata demokracije kako su je razvijali jakobinci. Prema Johnu Stuartu Millu, grofu Camillu di Cavouru i mnogim drugima, demokracija se „sricala kao tiranija, a ne kao sloboda“. Rani liberali suprotstavljali su se vladavini masa naspram pojedincu, a takvi su pogledi bili rašireni i sasvim razumljivi nakon šoka koji je Francuska revolucija proizvela diljem Europe. Edmund Burke osuđivao je Revoluciju, a to su činili i mnogi drugi. Jednako tako liberali su se bojali republikanskoga prevrata.
Ideja slobode na prijelazu osamnaestoga u devetnaesto stoljeće postala je ključnim elementom europske političke kulture i počela konkurirati do tada privilegiranoj religiji, iako religioznost masa nipošto nije opala. Francuska revolucija zauvijek je promijenila odnos prema religiji i svjetovnoj moći Katoličke crkve. Glavne neprijatelje liberalizma liberali su identificirali u do tada povlaštenim institucijama crkve i aristokracije te će liberali dosljedno do danas braniti zahtjev za odvajanjem crkve od države. Određeni paradoks predstavlja činjenica da su neki od najgorljivijih zagovornika liberalnih ideja u Hrvatskoj, prvenstveno ideje vladavine ustava i odgovorne vlade bili katolici, čak i katolički biskupi, poput Josipa Jurja Strossmayera, koji se ipak protivio sekularizaciji obrazovanja i jednakosti religija. Njegova je liberalno-katolička ideja tako zaživjela u hrvatskomu političkom životu da je sve do međuratnoga perioda u dvadesetomu stoljeću bitno usporila razvoj katoličkoga političkog pokreta u Hrvatskoj. Liberali su stoga uporno zahtijevali odvajanje crkve od države, odgovornu predstavničku vladu i sigurnost privatnoga vlasništva.
U europskomu kontekstu devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća ideologije liberalizma i nacionalizma pokazale su se vitalnim i prilagodljivim svjetonazorima. Premda će liberali nakon traumatičnoga iskustva Prvoga svjetskog rata napadati nacionalizam kao retrogradnu, odnosno neprosvijećenu ideologiju, nacionalizam je u devetnaestomu stoljeća percipiran kao progresivna ideologija, koja podržava napredak i donosi slobodu podčinjenim narodima, a njezin radikalni humanizam osviješten je u borbi protiv autokracije. Giuseppe Mazzini, John Stuart Mill i drugi podržavali su u ime slobode, a protiv tiranije, nacionalnu neovisnost i želju naroda da žive s vladom koju su sami izabrali, a posebno naroda u Habsburškoj Monarhiji, Rusiji i Osmanskomu Carstvu. William Gladstone čak se zalagao za autonomiju Irske.
Promicanje nacionalne ideje bila je vrlo važna sastavnica liberalizma devetnaestoga stoljeća. Najznačajniji liberal svojega vremena John Stuart Mill razumijevao je nacionalizam kao ključni preduvjet za uspostavljanje predstavničke vlade i ostalih slobodnih institucija:
Za neki se dio čovječanstva može reći da tvori naciju, ako su ljudi međusobno ujedinjeni zajedničkim simpatijama, što inače ne postoji između njih i nekih drugih ljudi – što ih upućuje na međusobno surađivanje, radije nego s drugim ljudima, i utječe da žele biti pod istom vladavinom, i to tako da to bude isključivo vladavina njih samih ili jednog njihova dijela. Nacionalni osjećaj se može pojaviti zbog različitih razloga. Kadšto je to rezultat iste rase i porijekla. Zajedništvo jezika i religije uvelike tome doprinose. Geografske granice jedan su od tih razloga. Ali je najsnažniji od svih ista politička prošlost, nacionalna povijest i dosljedno tome zajedništvo sjećanja, kolektivni osjećaj ponosa i poniženja, zadovoljstvo i žaljenje, u vezi s istim događajima u prošlosti.
U predvečerje događaja iz 1848. godine mnogi su pretpostavili kako bi nacionalizam, kao ideologija bliska liberalizmu, mogao riješiti mnoge probleme suvremenih država. No John Stuart Mill bio je sumnjičav prema mogućnosti da se u multinacionalnim državama poput Habsburške Monarhije mogu razviti slobodne institucije. Ako je i bila istina da je glavna zadaća liberala devetnaestoga stoljeća izgradnja nacionalne države, logika koja slijedi pojavu nacionalizma u carstvima poput onoga Habsburga nije nužno bila usmjerena prema njihovom zbacivanju. Ako su liberali devetnaestoga stoljeća i uzvikivali parole o slobodi i slobodama ili zahtijevali uvođenje ustava nisu time nužno zagovarali ukidanje Habsburške Monarhije. No koji je onda bio uzrok pojavi nacionalnih ideologija i nacionalnih pokreta što su s njima bili u bliskoj vezi?
Naciju razumijemo kao povijesnu zajednicu sastavljenu od nekoliko zajedničkih atributa. Članovi ovakve zajednice generalno, ali ne uvijek, govore istim jezikom i, kako je primijetio Mill, sudjeluju u istoj kulturi. Često to sudjelovanje u nacionalnoj zajednici podrazumijeva da članovi moraju prevladati prepreke poput različitih vjerskih pripadnosti. „Budničari“ devetnaestoga stoljeća, kao ilirci u Hrvatskoj, ali i sudionici talijanskoga Risorgimenta „dijelili su istu svijest“, najvažniju pojavnost nacije. Ta je svijest proizvod kombinacije čimbenika, ponekad namjerno „zamišljena“, konstruirana tradicija određene skupine, ali je nužno razumjeti da je ona uvijek duboko ukorijenjena u pravomu povijesnom ili kulturnom materijalu.
Usprkos napetostima između nacionalizma i liberalizma, dvije su se ideologije međusobno upotpunjavale. Liberalni zagovor poštovanja osobne autonomije i izbora pojedinca bili su u savezništvu s nacionalnim tradicijama solidarnosti, lojalnosti i osjećaja pripadnosti zajednici. Liberalni ideolozi kao Johann Gottfried von Herder (1744–1803) koji je razvio sukladne termine kao što su nacionalizam, historicizam i duh naroda (Volksgeist) vjerovali su da osobna sloboda i nacionalna neovisnost ili jedinstvo mogu ići ruku pod ruku. Kako kaže Isaiah Berlin: „Herder je vjerovao u rod, društvenu solidarnost, Volkstum, naciju, ali do kraja svojega života prokazivao je svaki oblik centralizacije, prisile, osvajanja, koje su za njega (…) bile utjelovljene u mrskoj državi“. Za Herdera priroda stvara nacije, ali ne i države. Kao demokrat i protivnik imperijalizma Herder je optimistično vjerovao kako „svi cvjetovi u ljudskom vrtu mogu harmonično rasti, kulture mogu stimulirati jedna drugu i doprinositi stvaralačkoj harmoniji“. Brojna djela Giuseppea Mazzinija, Johna Stuarta Milla i Friedricha Naumanna promiču slična razmišljanja.
Poput nacionalizma i liberalizam je baštinik bogatih literarnih i kulturnih tradicija Zapada, koje uključuju slike sužanjstva i oslobađanja prenošene još iz Biblije kao i grčkih i rimskih zakona koji su jamčili individualne slobode. Liberalizam se u bitnome koristio i tradicijama zapadnoga kršćanstva i srednjovjekovne ustavnosti. Doprinos koji su ideji pojedinca dali renesansa i reformacija je ključan kao i političke i gospodarske promjene koje su slijedile prosvjetiteljstvo i Francusku revoluciju. Pojavom nacionalnih država i napretkom znanosti i tehnologije u devetnaestomu stoljeću, liberali su se sve više usmjeravali urbanim središtima. Izvanredan razvoj gradova, posebice u Europi, bila je još jedna važna karakteristika liberalne ere.
Opis uz slikovni prilog:
Hrvatski sabor 1848. (Dragutin Weingärtner) Ova slavna slika prikazuje sjednicu Hrvatskog sabora od 4. srpnja 1848. na kojoj ban Jelačić od zastupnika traži sredstva za obranu domovine i naoružanje hrvatske vojske. Weingärtner je sliku naslikao 1885. godine. Bio je to prvi moderni hrvatski sabor, sazvan 5. lipnja 1848. nakon prvih modernih izbora 29. svibnja 1848. godine. To je značilo da Sabor više ne predstavlja staleško, feudalno društvo, već početak razvoja građanskog društva u Hrvatskoj. Iako je izborno pravo bilo ograničeno na oko 2,5% muške populacije, slika na galeriji prikazuje, između ostalih, i žene kao promatračice i neposredne sudionice u političkom životu turbulentne 1848. godine.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
