Ovaj tekst skraćena je inačica prvoga poglavlja iz knjige Andrea Feldman, Imbro Ignjatijević Tkalac: europsko iskustvo hrvatskog liberala (1824-1912) (Zagreb: Izdanja Antibarbarus, 2012).
Iako je jasno da ideje ne zastaju na granicama, ipak mnogi zastupaju zastarjelu pretpostavku kako ideja liberalizma nikada nije prodrla na istok Europe. Iako je takva argumentacija u priličnoj mjeri ideološki obojena, objašnjenje za zaostajanje nalaze u procesu refeudalizacije tijekom sedamnaestoga stoljeća, koja seljaka pravno veže uz zemlju. Zaostale i nerazvijene zemlje, takozvane periferije europskih carstava, a time i svijeta, živjele su u bijedi, neznanju i povremeno ratovale, trajno izložene zlostavljanju svojih gospodara i zakinute za bilo koji oblik modernoga europskog političkog sustava. No izvjesno je kako su intelektualci na periferiji vrlo dobro upoznali političke i gospodarske ideje u središtima, čak su pokušavali aktivno sudjelovati u zajedničkomu europskom razvoju. Utjecaj liberalnih ideja na kulturni i intelektualni spektar Europe devetnaestoga stoljeća bio je značajan, ali ne samo u uskomu političkom smislu. Iako ih se često vezuje uz organizirane političke pokrete koji su djelovali „unutar tradicionalne arene parlamentarnih sukoba i stranačkih borbi, liberali su vrlo često predstavljali i niz kulturnih odnosa, društvenoga ponašanja i gospodarskih načela.
Posebno je važna liberalna zaštita privatnoga vlasništva, kojega su smatrali izvorom odgovorne vlade i osnovom solidnoga građanstva. No kako kaže Josip Horvat:
"Svagdje u Europi u prvoj polovici 19. stoljeća gradjanstvo s dijelom plemstva oblikuju narodnu svijest u moderni čimbenik politike; svagdje je gradjanstvo stvaralac nacionalizma, jer razmjerno osigurano blagostanje omogućuje steći znanje koje vodi k spoznaji snaga narodne misli, u nacionalnoj slobodi gradjanstvo traži i svoju političku i gospodarsku slobodu. U Hrvatskoj, u doba poslije napoleonskih ratova, gradjanstvo, uz to što je malobrojno, svojim materijalizmom, bez duhovnih potreba, nepristupačno strujama duha vremena, slijepo i za vlastite probitke, pa tako podatan objekt za eksperimente vladavinskog sustava: gradjanstvo je duhovno nepomično, bez poduzetnosti, nema djelotvorne uloge u narodnom životu."
Stoga su glavni promicatelji liberalnih ideja izrasli iz novoga naraštaja nacionalno osviještenih plemića, studenata koji su studirali na stranim sveučilištima, svećenika i trgovaca.
Važan zahtjev koji liberalizam postavlja jest sloboda tiska i izražavanja. To su glavni preduvjeti za širenje ideje liberalizma, slobode i napretka. Promicatelji ideje slobode u devetnaestomu stoljeću, političari i novinari, studenti, pisci, ali krajem stoljeća više ne tako rijetko učiteljice i umjetnice, studentice i liječnice, razumijevali su napredak kao reformu i promjenu. Za njih su ideje napretka bile stvarne, baš kao što su za konzervativce stvarni običaji i tradicija, jer se bez njih nije mogla razviti i oblikovati liberalna javnost.
Za liberale je poseban zadatak predstavljalo smanjivanje prepreka s kojima su se u određenomu društvu suočavali pripadnici manjina. U prvomu redu radilo se o vjerskim manjinama te je tolerancija, koja nije uvijek značila i ravnopravnost i priznavanje prava građanstva Židovima u Europi, od vremena Marije Terezije i Josipa II bila jedna od osnovnih postulata političkoga liberalizma, utemeljenoga na prosvjetiteljstvu. Postupno se, a posebno nakon revolucionarnih događaja 1848. godine, širilo uvjerenje da svaki građanin ima građanska i politička prava, no put do stvarne ravnopravnosti bio je vrlo dug.
Načelno zalaganje za politička prava žena postavlja se u europskomu kontekstu od vremena Francuske revolucije i aktivizma Johna Stuarta Milla, koji u različitosti između muškaraca i žena nije vidio ništa što bi opravdavalo podčinjenost žena. Ipak proći će mnogo vremena dok prvi zahtjevi za ravnopravnošću spolova i pravo glasa za žene ne budu postavljeni u Hrvatskomu saboru. Te će rasprave potaknuti radikalni pravaši, ali i Stjepan Radić, koji je u ženskoj političkoj emancipaciji vidio ne samo proširenje svojega glasačkog tijela već i pravednu naknadu za način na koji su u vremenu Prvoga svjetskog rata žene očuvale obiteljski posjed.
No potrebno je reći kako liberali devetnaestoga stoljeća u većini nisu bili pripremljeni predvidjeti i prihvatiti radikalne demokratske ideje, poput zahtjeva za općim i jednakim pravom glasa. Liberali, dakle, nisu demokrati, a posebno su zabrinuti mogućnošću izbijanja revolucije. Odbacivali su svaku pomisao da bi se nasilnim metodama kolektivne akcije mogli rješavati problemi društva, a naročito pojedinaca u društvu. Smatrali su da se konflikti moraju rješavati racionalnom i obaviještenom raspravom, a da je sila u monopolu države, koju treba ograničiti zakonima i institucijama. Svjesni odgovornosti upravljanja državom, liberali njezinu sudbinu ne mogu prepustiti u ruke nepismenoj masi neznalica. Razlog tome leži u liberalnomu uvjerenju kako upravo neminovnost razvoja znanosti i napredak uopće stavlja pred građane nove obveze, dužnosti i zadatke. Stoga su njihovi zahtjevi za općim obrazovanjem, uvođenjem obrazovnih reformi i proširenjem pismenosti kao i potreba objektivnoga informiranja javnosti među osnovnim postulatima liberalizma.
Glavnu borbu liberalnoga pokreta u Habsburškoj Monarhiji vodili su muškarci i žene građanskoga podrijetla koji su organizirali revolucionarnu kampanju 1848. godine s namjerom da promijene postojeći sustav vladavine. Usprkos neuspjehu same revolucije, austrijski liberali uspjeli su potaknuti politički razvoj tijekom šezdesetih godina, a to su postigli koristeći vrlo važna nova sredstva komunikacija poput naširoko distribuiranih novina, umreženih političkih klubova i dragovoljnih organizacija. Uspješno su utjecali na napredak austrijske politike u sve liberalnijem smjeru. No ni ova evolucija nije bila bez proturječnosti. Najveća prepreka pravoj reformi Habsburške Monarhije dolazila je iz imperijalnoga središta i birokratskih krugova koji su ga okruživali, ali i od samih liberala. Vrlo snažno uvjerenje o vlastitoj dominaciji u velikoj je mjeri utjecalo na austrijske liberale, koji su prepoznavali reformu kao i zahtjeve za reformom što su dolazili od drugih naroda (naročito Čeha, Hrvata i Mađara) kao prijetnju svojim nacionalnim i državnim ambicijama.
Od svih zemalja na istoku Europe samo se Mađarska može pohvaliti značajnim liberalnim naslijeđem. Uspomena na neuspjelu revoluciju 1848. godine sačuvala je kako među Mađarima tako i među slobodoumnim strancima sliku o Lajosu Kossuthu kao o hrabrom i slobodoljubivom Mađaru koji je zbog svojih uvjerenja podnosio tegobe egzila. Karizmatični vođa Mađarske revolucije Kossuth predstavljao je uzor liberalnoga domoljuba.
Glavna (ako i paradoksalna) karakteristika mađarskoga liberalnog naslijeđa bila je mješavina konzervativnoga konstitucionalizma i inzistiranje na privilegijama ugarske plemenitaške političke nacije. Od početka devetnaestoga stoljeća ugarsko plemstvo je, poduprto sve jačim osjećajem mađarske supremacije, pretpostavilo da će pojedinci drugih društvenih klasa i različitih nacionalnosti prihvatiti njihovu ideju mađarstva. U koncepciji mađarskoga nacionalizma, njihov je identitet (koji se sve više razumijevao, u etničkomu smislu, kao mađarski) bio nedjeljiva cjelina, ideja koja se nužno morala sukobiti s drugim nacionalizmima što su se razvijali jednakom brzinom, a ponajprije s onim hrvatskim. Koliko god bila staromodna, ideja hrvatskoga državnog prava je u okviru zajedničke ugarske pravne teorije još uvijek uspijevala ograničiti apsolutnu moć vladara. Obrana hrvatskoga državnog prava, kao sredstva kojim se postižu politički zahtjevi Hrvatske, možda je bila dotrajala i staromodna, posebno ako se uzme u obzir da su istodobno druge nacije zahtijevale priznanje osnovom prirodnoga prava na samoodređenje. Ipak usporedba između ugarskoga i mađarskoga identiteta na jednoj strani i političkoga hrvatstva i kulturnoga ilirstva na drugoj strani ilustrira kako su specifičnosti ovih podjela „predstavljale --- mirnu tranziciju prema modernosti“ kako u Ugarskoj tako i u samoj Hrvatskoj.
Opisi uz slikovne priloge:
Zahtijevanja naroda (Zahtěvanja naroda). Popis zahtijeva jednoglasno donesen na na Velikoj narodnoj skupštini u dvorani Narodnoga doma u Zagrebu 25. III. 1848. i upućen kralju Ferdinandu I. Habsburškomu. Popis zahtijeva u 30 točaka proizlazi iz ideja hrvatskog narodnog preporoda i liberalno-nacionalnih revolucija 1848. godine (Proljeće naroda), odnosno liberalnim i demokratskim načelima.
Jelačićeva zastava iz 1848. godine. Zastava napravljena za instalaciju Josipa Jelačića za bana 5. lipnja 1848. godine. Tada se po prvi put u hrvatskoj povijesti službeno koristila trobojnica (crven-bijeli-plavi) kao hrvatska zastava. Na aversu zastave nalaze se grbovi Trojedne Kraljevine – Hrvatske, Slavonije i Dalmacije – te kruna i ilirski simboli (šesterokraka zvijezda i polumjesec). Na reversu zastave je grb obitelji Jelačić.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
