Objavom Rezolucije Informbiroa 29. lipnja 1948. godine jugoslavenska, ali i svjetska javnost saznala je za sukob između Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza koji je do tada bio tajan i poznat samo vrhu dviju partija. Raskol između Tita i Staljina, iako objelodanjen Rezolucijom, tek se nakon pola godine počeo zaoštravati, pa je Staljin započeo ekonomsku blokadu, uz poticanje atmosfere vojne prijetnje. U takvoj atmosferi jugoslavenski komunisti pokrenuli su val uhićenja stvarnih i navodnih pristalica Staljina (tzv. ibeovaca), a u svibnju 1949. godine otvoren je logor na Golomu otoku – najveći od više logora i zatvora koji su služili za internaciju ibeovaca. Osim Gologa otoka, u različitim razdobljima od 1949. do 1956. godine korišteni su i logor na otoku Sveti Grgur, potom Stara Gradiška, Ramski rit, Bileća, Zabela (Požarevac, Ugljan, itd.).
Logor na Golomu otoku postao je sinonim za tešku represiju nad ibeovcima. Izoliran i pust otok na sjevernomu Jadranu već je svojom geografijom sugerirao da će biti mjesto patnje. Prva grupa kažnjenika iskrcana je 9. srpnja 1949. godine, da bi Udba (jugoslavenska tajna policija koja je rukovodila logorom) ubrzo uspostavila sadistički režim tzv. političkoga preodgoja. Od logoraša se zahtijevalo da prokazuju ibeovce koji su na slobodi i da odbace svoju podršku Staljinu te da sudjeluju u nasilju nad onima koji su to odbijali činiti. To je bio temelj čitavoga sustava – oni koji su surađivali s Udbom, prokazivali i sudjelovali u nasilju bili su bliže izlasku iz logora te su bili pozicionirani više u logoraškoj samoupravi. Logoraše koji nisu surađivali fizički se maltretiralo, radili su teške poslove i bili sve dalje od izlaska na slobodu. Iako je Udba rukovodila logorom, polugu nasilja i funkcioniranja činili su sami logoraši – unutar „žice“ nije bilo tajne policije već su logorom upravljali podobni logoraši, a protočnost kroz „kaste“ logoraške samouprave osiguravala je suradnja s Udbom. Na taj način organizacijski su imitirana iskustva sovjetskih i nacističkih logora.
„Nošenje kamena s hrpe na hrpu“ postalo je sinonim Gologa otoka te je ušlo u kolektivno sjećanje, ali zamagljuje činjenicu da je logor bio razgranato i lukrativno industrijsko poduzeće koje je imalo formalne nazive poput Poduzeća „Velebit“ ili „Mramor“. Proizvodila se drvena građa, tucanik, pločice, namještaj, obrađivao se metal, popravljali su se brodovi itd. Jugoslavenska tajna policija cijelo vrijeme trajanja logora trgovala je golootočkim proizvodima i priskrbljivala značajna sredstva za svoje fondove.
Kroz sve logore i zatvore za internaciju ibeovaca od 1949. do 1956. godine prošlo je 15 737 osoba, a na sami Goli otok internirano je oko trinaest tisuća logoraša. Utamničeno je oko osamsto pedeset žena. Ukupno je umrlo 399 osoba, najviše od epidemija tifusa i dizenterije, ali i od mučenja, premorenosti i loše prehrane. Po nacionalnosti najviše je utamničeno Srba, Crnogoraca pa Hrvata.
Normalizacijom odnosa sa Sovjetskim Savezom, logor je rasformiran krajem 1956. godine te su gotovo svi kažnjenici pušteni na slobodu, a na njegovomu mjestu osnovan je zatvor. Nakon puštanja na slobodu logoraši su bili izloženi društvenomu bojkotu, nemogućnošću dobivanja zaposlenja, obvezi suradnje s Udbom i šutnje o Golomu otoku te praćenja drugih logoraša. Sve do danas logor na Golomu otoku predmet je velikoga interesa znanstvenih disciplina, poglavito historiografije, sociologije, antropologije, ali i tema književnosti, filma, itd. Filmovi poput Balkanskoga špijuna (1984.) ili Oca na službenomu putu (1985), romani poput Trena 2 (A. Isaković), Kad su cvetale tikve (D. Mihailović), Noći do jutra (B. Hofman) ili pak znanstvena djela, na primjer Sa Staljinom protiv Tita (I. Banac), postala su neizbježna mjesta kulturne i znanstvene produkcije bivše Jugoslavije.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
