Matica hrvatska stožerna je, ali i najstarija institucija hrvatske kulture. Nije to samo činjenica koju treba uvažavati već i povrh toga čvrsto fundirana datost u hrvatskoj društvenoj povijesti od sredine 19. stoljeća pa sve do danas.
Vrlo je zahtjevno u tek nekoliko osnovnih poteza prikazati povijest i prošlost ovoga udruženja koje je uvijek okupljalo ljude od pera i riječi. Utemeljena je u vremenu hrvatskoga narodnog preporoda – ilirskoga pokreta koji definiramo kao nacionalni, kulturni i politički pokret u Hrvatskoj i drugdje među hrvatskim narodom od 1835. do 1848. godine. Bio je to odgovor s hrvatskih prostora – uvjetovan, dakako, različitim silnicama – na složen proces oblikovanja europskih nacija tijekom 19. stoljeća. Njegova primarna zadaća bila je usmjerena na proces nacionalne integracije hrvatskih povijesnih prostora i jezičnu povezanost. Stoga se štokavica uzima za osnovicu hrvatskoga književnog standardnog jezika s latinicom kao pismom. Sve se to odigravalo pod vodstvom tadašnjega vodećeg društvenog i intelektualnog (plemićkoga i crkvenoga) sloja koje je svoje ideje usmjeravalo i širilo prema hrvatskomu narodu kroz nacionalno-politički i kulturni rad. A taj se rad ponajviše temeljio na pisanju i publiciranju knjiga koje su služile kao sredstvo oblikovanja nacionalne povijesti, svijesti i identiteta. Jasno je to izrekao grof Janko Drašković 1838. godine prilikom otvorenja prve Narodne (ilirske) čitaonice u Zagrebu: „[...] ako naš jezik temeljito i savršeno naučimo; ako marljivo čitajući domaće i inostrane pisce, te prijazno razgovarajući bolje se upoznamo s našim narodom i njegovim običajima i navadama […], ako zatim korisne knjige drugih izobraženih naroda ili u naš jezik prevedemo ili sami takove osnujemo [...].“
U okviru navedene Čitaonice formirana je tzv. „glavnica“ čija je primarna svrha bila izdavanje „svakojakih korisnih knjiga u ilirskom jeziku“. Iz te je izdavačke glavnice najzad 10. veljače 1842. utemeljena Matica ilirska. Njezin prvi predsjednik bio je upravo grof Janko Drašković koji ju je definirao ovako: „Najpoglavitija svrha društva našega jest: nauku i književstvo u našem narodnom jeziku rasprostranjivati i priliku mladeži našoj dati da se domorodno izobrazi. Ovamo najviše spada utištenje vrstnih knjiga za priličnu cijen.“ Matica ilirska 1874. mijenja ime u Matica hrvatska.
Spomenimo kako je sredinom 19. stoljeća na inicijativu Ivana Kukuljevića Sakcinskoga formirano i prvo povijesno nacionalno strukovno udruženje. Osnovano je u Zagrebu 1. listopada 1850. pod imenom Družtvo za jugoslavensku pověstnicu i starine. Već iduće godine (1851) Kukuljević Sakcinski pokreće i društveni časopis Arkiv za pověstnicu jugoslavensku. Međutim ovo je društvo prestalo s radom 1878. dok je Matica hrvatska uspješno nastavila svoju razgranatu djelatnost. Potom pokreće novine i časopise te objavljuje brojne knjige. Zatim tiska se prvo izdanje Gundulićeva Osmana (1844), prvi broj Vienca izlazi 23. siječnja 1869, objavljuje se dvosveščana Smičiklasova sinteza hrvatske povijesti (1879, 1882), prevode se klasici svjetske književnosti, a prvi (dvo)broj Hrvatske revije tiskan je u rujnu 1928. itd.
Financiranje Matice hrvatske najbolje je opisao njezin predsjednik Tadija Smičiklas riječima kako „[…] država nije dala ništa, bogataši malo, a sirotinja daleko najviše”. U tome zapravo leži dugovječnost i postojanost Matice hrvatske. Stanje tadašnje kulture zgodno je skicirao Dragutin Domjanić, koji je također bio predsjednik Matice hrvatske (1921–1926): „Duševni se rad zapravo i ne plaća… baca mu se milostinja. Vješt udarac glavom kod nogometa ima veću vrijednost, nego misao učenjakova. Koji knjige trebaju, sad je gotovo i ne mogu kupiti… a bogatašima više ne treba glumiti interes za kulturu […].“
Nakon teškoga Drugog svjetskog rata, u novim društveno-političkim okolnostima Matica hrvatska nastavlja svoju misiju. Preko svojih ogranaka (pododbora) pokreću se primjerice časopisi: Zadarska revija, splitske Mogućnosti, Riječka revija, riječki Dometi, Dubrovnik, osječka Revija, karlovačka Svjetlost. Trudom i zalaganjem Matičina vodstva donesena je „Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“ i objavljena u zagrebačkomu tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. (upravo kao što je i 2023. Matica hrvatska nanovo inicirala i izradila aktualni „Zakon o hrvatskom jeziku“). Dana 16. travnja 1971. tiskan je prvi broj novopokrenutoga Hrvatskog tjednika.
Nakon Hrvatskoga proljeća rad Matice hrvatske – formalno, doduše, nezabranjen – u potpunosti je bio onemogućen, a njezini članovi proganjani, lišavani slobode te osuđivani na dugogodišnje zatvorske kazne. U razdoblju nakon 1972. nastavlja djelovati samo otprije uspostavljeni Nakladni zavod Matice hrvatske čija je zadaća bila objavljivanje knjiga. Knjiga je uvijek bila i ostala u središnjemu interesu Matice hrvatske, njezinu vodstvu i njezinu članstvu.
U osvit demokratskih promjena koje su zadesile ovaj dio Europe u Zagrebu je 12. prosinca 1989. na sjednici Matičinih upravnih tijela proglašena obnova rada Matice hrvatske, a obnoviteljska Glavna skupština održana je 8. prosinca 1990. godine. Od tada Matica hrvatska opet djeluje na svim poljima hrvatske kulture, znanosti i umjetnosti. Njezinu djelatnost Ivan Supek usporedio je s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti ovim riječima: „Akademija i Matica hrvatska moraju stajati iznad stranaka, ali se moraju baviti i politikom i iznositi svoje primjedbe i gledišta“ (1992).
Obnavlja se izlaženje Vijenca i Kola, Hrvatska revija vraća se iz emigracije u Matičino okrilje, pokreće se velika Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, potom Biblioteka „Povijest Hrvata” u sedam svezaka kao sinteza hrvatske povijesti od ranoga srednjeg vijeka do današnjih dana te najzad i vlastita Enciklopedija Matice hrvatske (sv. 1. Iz književne, kulturne, društvene i političke povijesti Hrvatske 1842–2014).
Danas Matica hrvatska ima brojno članstvo te vrlo uspješno djeluje preko središnjice u Zagrebu sa svojim odjelima – na čelu su joj uvijek bili istaknuti i prepoznati hrvatski intelektualci i domoljubi – te posredstvom svojih više od stotinu ogranaka diljem hrvatskoga društvenog prostora kako unutar granica Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije tako i u inozemstvu prenoseći i pronoseći (i na ruralnim i na urbanim prostorima) kulturu u najširemu smislu riječi svim zainteresiranim dionicima za hrvatsku baštinu, identitet, budućnost.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
