Poklade su običaj godišnjega ciklusa koji se u Hrvatskoj u različitim oblicima izvodi u razdoblju nakon okončanja božićnoga vremena (Sveta tri kralja, 6. siječnja) i prije početka Korizme (Čista srijeda, pomični blagdan koji se slavi četrdeset dana (bez nedjelja) prije Uskrsa). Središnji je dan odvijanja pokladnih praksi Pokladni utorak, koji upravo zbog toga u nekim krajevima nosi i naziv cijeloga običaja, primjerice Fašnik. Sukladno heterogenosti hrvatske tradicijske kulture, pokladni se običaji nazivaju različitim pojmovima i njihovim lokalnim inačicama, a uz već spomenute Poklade i Fašnik vrlo su česti Pust, Mesopust i Karneval.
Poklade su u dvadesetomu stoljeću doživjele sudbinu blisku drugim običajima tradicijske kulture, odnosno transformaciju značenja vezanu uz društveno marginaliziranje sela i seljaštva ili komercijalizaciju baštine u urbanim sredinama. Usprkos tome pokladne su prakse zadržale snažni društveni i politički potencijal. U socijalističkomu društvenom uređenju u kojemu je svaka nekontrolirana kritika, a posebno ona vezana uz djelovanje monopoli(s)tičkoga društvenog sustava i njegovih dužnosnika imala značajke kaznenoga djela, pokladne su prakse imale jedinstveni potencijal izvornoga građanskog aktivizma i društvene kritike.
Etnolozi su sintezu hrvatskih pokladnih običaja napravili tijekom prve polovice dvadesetoga stoljeća i ona do kraja istoga stoljeća, kao ni sami običaji, nije doživjela znatnije interpretativne promjene. Pokladni su običaji, smatra etnološka struka, ostatci starijih pretkršćanskih praksi koji su svojim izvedbenim oblicima i konceptualnom osnovom bili toliko strani kršćanstvu da ih ono nije moglo, za razliku od nekih božićnih ili uskrsnih običaja, prihvatiti u izvedbi uz kršćanske blagdane. S obzirom na pretpostavljeno izvorno vrijeme njihova izvođenja te nemogućnost da se izvode unutar ciklusa božićnoga ili uskrsnoga vremena puk pokladne običaje izvodi u razdoblju između ovih dvaju značajnih vremena u crkvenoj liturgijskoj godini.
Iako je davni izvor pokladnih praksi različit, one se često pod antičkim rimskim utjecajem pojednostavljeno dijele na luperkalijske i saturnalijske. Luperkalijske bi prakse bile više ruralnoga karaktera i s naznačenijim plodonosnim elementima (npr. opscenošću Dida i Babe ili pobjedom nad smrtonosnom Zimom). Saturnalijske su pak više urbanoga karaktera i sklonije su zabavi, izrugivanju ili otvorenijoj društvenoj kritici. Svim je ovim praksama zajedničko kolektivno djelovanje lokalne zajednice sa svrhom da se u ovo za poljoprivredne i stočarske resurse kritično razdoblje prije dolaska proljeća pospješi plodnost ljudi, životinja, bilja i na koncu cijeloga svijeta.
Hrvatski pokladni običaji očituju se u brojnim i raznolikim inačicama, koje su snažno vezane uz lokalno gradsko ili seosko okruženje te širu regionalnu kulturu. Iako se većina nas danas s njima susreće u komercijaliziranim urbanim karnevalima ili maskiranim ophodima djece s prikupljanjem darova, u kulturnomu su smislu osobito značajni tradicionalni pokladni običaji. Među njima moraju se istaknuti maskirane skupine muškaraca s odjećom u kojoj dominira krzno ili koža te sa sredstvima za stvaranje intenzivne buke (primjerice zvona i rogovi). U ove skupine spadaju, navedimo samo neke regionalne primjere, zvončari iz okolice Rijeke, bušari iz Slavonije, baukači u Međimurju i didi u zaleđu Dalmacije. Blagotvornu po svijet funkciju ovih skupina, osim buke koja tjera zlo i krzna koje kosmatošću potiče plodnost, često potvrđuju maškarani likovi djeda i bake, koji glumljenjem spolnoga čina, kao univerzalni predstavnici muškoga i ženskoga elementa, djeluju na plodnost svijeta. Elementi ovakvoga djelovanja mogu se naći i u urbanim karnevalskim povorkama, koje u pravilu završavaju suđenjem glavnomu liku karnevala, npr. krnji, pustu ili fašniku, koji se proglašava krivim za sve negativnosti protekle godine te se na vrhuncu karnevalskoga zbivanja javno pogubljuje, osobito spaljivanjem, a potom još uvijek često ispraća bacanjem u vodu. Osobito nam ova smrt spaljivanjem i ispraćaj na drugi svijet koji se nalazi iza vode dobro svjedoče o starosti ovih običajnih praksi te utemeljenje i ovoga dijela pokladnih običaja u pretkršćanskim praksama.
Hrvatski pokladni običaji bogati su i scenskim uprizorenjima pa često maškarane skupine javno i na karakterističan pokladan način izvode važne obrede iz životnoga ciklusa ljudi, poput vjenčanja ili pogreba, odnosno zajednici važne događaje poput suđenja ili oranja. Etnolozima su važne i maske koje nose ove skupine, a iako ih je dio suvremen, cijelo se dvadeseto stoljeće pa još i danas mogu uočiti i arhaične maske poput turice, koje su sličnoga izgleda i imena nazočne u mnogih slavenskih naroda Europe pa dakle i značajne starine.
Pokladni su običaji zbog niza razloga, poput naglašavanja ludičnosti, inverzije uloga te izokretanja društvenih vrijednosti, normi pa simbolički i poretka, uvijek imali značajan potencijal za političku subverziju. Ne treba stoga čuditi da su i u dvadesetomu stoljeću, kao i stoljećima prije, bili zabranjivani od vlasti. U našoj se zemlji to osobito dogodilo za svjetskih ratova i tijekom vladanja totalitarnih političkih sustava. No s njihovim uočenim potrošačkim potencijalom, osobito od zadnje četvrtine dvadesetoga stoljeća, blagotvorni se utjecaj pokladnih praksi na život naših ljudi i njihovu gospodarsku osnovu nastavio, samo na novi način.
Opisi uz slikovne priloge (opisi preuzeti s portala eKultura)
„Fašange“ – Fotografija prikazuje mlade djevojke koje su se za poklade maskirale. Za vrijeme "fašanga" u šokačkim selima podunavske Baranje prerušavali su se u lipe i strašne buše, u ovom slučaju na fotografiji vidimo lipe buše. U pokladno vrijeme je pri maskiranju bilo dopušteno i inverzija spolova - tako na ovoj fotografiji vidimo dvije djevojke koje su u muškim nošnjama. I muška i ženska narodna nošnja koja se vidi na fotografiji je svečanog karaktera.
Atelijerska portretna fotografija mlade žene u tamnoj karnevalskoj haljini sa stožastim šeširom na glavi. Puna figura pred oslikanom kulisom. Fotografija na standardiziranom industrijskom kartonu formata dopisnice. Poleđina grafički podijeljena za poštansku namjenu.
Prda – vrsta instrumenta za bučenje koje se koristilo tijekom određenih ophoda kao što su primjerice poklade. Prerušeni maškuri su u vrijeme poklada s prdama u rukama obilazili selo. Prda se sastoji od zemljanog ćupa i ručke (drvenim štapićem) utaknute u obrađeni svinjski mjehur. Mjehur se navlači na grlo ćupa i učvršćuje lanenim koncem. Tako učvršćeni mjehur ostaje na otvoru ćupa.
Larfa vrag – pokladna maska od jednog komada mekog drva, iznutra izdubena, izvana oblikovana. Očni otvori i usta izrezani, lične jagodice i donja usnica lagano naglašeni, nos tupast, a šiljasta brada i rogovi nad čelom prikazuju lik vraga. Gornja površina maske premazana crnim katranom, a spojene obrve i brkovi naglašeni su bijelom uljanom bojom. Maska izrađena za Poklade 1972. g.
Pokladna maska – kombinacija ljudskih i životinjskih elemenata. Maska ima tri dijela: obrazina, "gobec" s naglašenom svinjskom gubicom i kalota na koju su nastavljeni jareći rogovi. Obrazina plastično izražava ljudski lik. Očni otvori i usta su izrezani. Maska nema uobičajeni naglašeni tupasti nos, a nadočni lukovi i obrve lagano su naglašeni. Sa strane uz rogove učvršćene su drvene uši. Nad čelom nalazi se smeđe i bijelo ovčje krzno. Maska je premazana žutom, a prednji dio gubice crvenom polikolor bojom. Učvršćuje se preko tjemena i zatiljka sa dva remena od skaja. Masku je izradio Stjepan Lepen za "Fašnjek" - Poklade 1981. godine.
Maska konj/kojn – pokladna maska koja se ne polaže na lice nego se nosi na štapu pred sobom. Masku "konj" drži prerušeni lik na štapu nad glavom s obje ruke i povlači uzicu tako da na taj način neprekidno otvara i zatvara žvale na maski pritom stvarajući zvuk. Prerušeni lik s maskom "konj" predstavlja lik koji u Gornjoj Bistri nazivaju "linđa". Masku pronašao na terenu i sakupio podatke Nikola Bonifačić Rožin, stručni suradnik Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu.
„Lejka“ – maska izrađena od tikve u obliku ljudskog lica s limenim rogovima, te brkovima i bradom od konjskog repa. U koledarskom ophodu ovu masku nosi prerušeni lik "oala". Vesna Marjanović 2015. g. pise kako su ove maske poznate u vranjskoj oblasti u uskrsnim pokladama išle "ole" te da su prije Prvog svjetskog rata "igrali" samo muškarci. lise su mazali, stavljali su brade i brkove te lejke. u rukama su nosili batine kojima su prijetili i iznuđivali novac od prolaznika, a po kućama tražili namirnice. Poslije Drugog rata ove maske bivaju zamijenjene pmaskama povijesnih osoba, političara ili bezimenih nakaradnih likova. „Lejka“.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
