Ocjena komunističke Jugoslavije kao totalitarne države izaziva širok spektar mišljenja među povjesničarima, politolozima i drugim analitičarima. Ona ovisi i o specifičnim kriterijima koje pojedini autori koristite u definiranju totalitarizma kao i o interpretaciji povijesnih događaja u to doba. Neki tvrde da Jugoslavija nije u potpunosti odgovarala klasičnomu modelu totalitarne države, neki da je bila totalitarna samo u prvoj fazi vlasti, do početka 1950-ih, a da se potom institucionalno značajno mijenjala kroz vrijeme svojega postojanja i prerasla u autoritarnu diktaturu. Neki drugi autori pak smatraju da je totalitarizam obilježje čitavoga razdoblja trajanja komunističke vlasti u Jugoslaviji.
Jugoslavija jest bila specifična u kontekstu tadašnjih komunističkih zemalja jer nakon 1948. nije potpuno slijedila model Sovjetskoga Saveza, a tijekom 1950-ih jugoslavensko komunističko vodstvo propagiralo je nesvrstani položaj u Hladnomu ratu, distancirajući se od stroge kontrole Sovjetskoga Saveza i, iako nerado, otvaralo je zemlju zapadnjačkim utjecajima. Jugoslavija je također usvojila novi oblik u upravljanja gospodarstvom – samoupravljanje, što je bio oblik radničkoga sudjelovanja u upravljanju koji se kasnije s ekonomske sfere nastojao proširiti i na širi društveni plan. Zbog takve mješavine elemenata, gdje je postojala određena autonomija i u nekim sferama života relativno veća sloboda u usporedbi s drugim komunističkim zemljama, u Jugoslaviji se stvarala specifična dinamika zbog koje neki autori smatraju da je ta država prestala biti totalitarna nakon političkoga razlaza sa SSSR-om.
Jugoslavija je s vremenom postajala sve više poliarhijski upravljana, pošto su se u centrima pojedinih republika (kasnije i pokrajina) stvarale hijerarhijske strukture sa sve većim ovlastima. No pitanje totalitarizma ne smije se svoditi na pitanje o razini samostalnosti republika, jer totalitarizam na svojoj koži ne osjećaju republike, nego ljudi. Federalistički koncept Jugoslavije nije negirao postojanje totalitarne ideologije koja se sve do raspada sustava nametala svim građanima SFRJ-a. To je možda najslikovitije dočarati odredbom iz Osnovnih načela Ustava SR Hrvatske iz 1974. u kojemu stoji da je cilj odgoja i obrazovanja „stjecanje marksističkog pogleda na svijet“.
Jugoslavenska je federacija nominalno bila demokratska, parlamentarna republika što je vidljivo prema svim ustavima socijalističkoga razdoblja (Ustav FNRJ-a 1946, Ustav SFRJ-a 1963, Ustav SFRJ-a 1974). No srž koncepta parlamentarizma u socijalističkoj Jugoslaviji bila je zanemarena, a isto je bilo i s ustavom, temeljnim pravima, demokracijom i drugim pojmovima i načelima koje je jugoslavenska vlast deklarativno propagirala. Brojne promjene ustava i povećanje ustavnih paragrafa bili su, u državnopravnomu smislu, isprazni, dok su izbori značili samo potvrdu i suglasnost, ali ne i stvarno odlučivanje. Iako je formirala gotovo sve institucije građanskoga društva (ustav, parlament, pravni sustav, izbore itd.), one su imale značajno drugačiju ulogu od onih u tradicionalnim parlamentarnim demokracijama. U tradicionalnoj ustavnosti, ustav ima ključnu ulogu u ograničavanju državne moći i u osiguravanju interesa građanskih sloboda, ali u jugoslavenskomu socijalizmu to nije bilo tako. U federativnoj Jugoslaviji, kao i u svim državama koje su uspostavljale komunističke partije, državne institucije gubile su vezu s tradicijom na kojoj su počivale. Uzrok tomu je činjenica da je jedan društveni pokret (komunistički) popunio prostor predviđen za državu. Tek u 1980-im godinama Jugoslavija je imala kraće razdoblje u kojemu je komunistička elita više poštovala Ustav i zakone. Razlog je bio nedostatak dotadašnjega vrhovnog arbitra, generalnoga sekretara Partije i predsjednika države Josipa Broza Tita, nakon čije smrti je došlo do razilaženja unutar same Partije, pa su ustavna načela dobila veću važnost. Politička kriza i republički sukobi koji su postupno dobivali nacionalnu značajku doveli su do odnosa snaga u kojemu su Ustav i zakoni počeli imati važnu ulogu. No to se odnosilo prvenstveno na federalne entitete (republike, pokrajine), a ne na slobodu pojedinca. Titova Jugoslavija bila je partijska država i usprkos čestim promjenama, ona je gotovo do svoga kraja ostala nedemokratska zemlja, odnosno zajednica bez legitimiteta. Komunističkoj partiji, pogotovo njezinomu vrhu, očuvanje vlasti i položaja bio je primaran cilj, a sve ostalo dalo se modificirati.
Od 1960-ih godina u političkomu sustavu zaista su izvršene brojne promjene kojima se „liberaliziralo“ sustav i društvo: od uvođenja vijeća proizvođača do delegatskoga sustava, od nekih elemenata tržišne ekonomije do veće samostalnosti medija i sveopće politizacije koja je u Hrvatskoj bila vidljiva i u djelovanju nacionalnih organizacija. No važno je imati na umu da ni putem tih procesa nije izmijenjena osnovna paradigma sustava ni temeljni položaj pojedinca u njemu. Komunistička partija bila je izvor svih moći u društvu, a njezina moć nije bila legitimna ni demokratska. Za čitavoga trajanja Titove Jugoslavije postojalo je načelo tzv. jedinstva narodne vlasti, koje je podrazumijevalo podređenost sudstva komunističkoj vlasti (partiji), nedopuštanje slobode političkoga udruživanja, zabranu slobode izražavanja. Taj tip vlasti počivao je s jedne strane na ukidanju ljudskih prava i samostalnosti civilnoga društva, a s druge strane na nasilnomu nametanju komunističke ideologije cjelokupnomu društvu i stvaranjem obrazaca za ponašanje u svakodnevnomu životu, uključujući i privatnu sferu. U Jugoslaviji je partijska i državna stega kasnije popustila, no sve do raspada SKJ-a postojala je sustavna državna represija i nametanje ideologije i svjetonazora.
Komunistička ideologija ukidala je pojam subjektivnih prava, pa se tako politički sustav jugoslavenske države zasnivao na „jedinstvenomu radnom narodu“ kao političkomu subjektu, a ne na građaninu-pojedincu kao nositelju suvereniteta. To zanemarivanje individualizma čovjeka i naglašavanje kolektiva vidljivo je i u posljednjemu Programu SKJ-a iz 1958, iako je taj program najavljivao promjenu odnosa prema pojedincu. Pored toga, federativna Jugoslavija u svoj ustavni poredak nije u potpunosti uključivala međunarodne akte o zaštiti temeljnih prava niti je poštovala one koje bi ratificirala.
Totalitarne ideologije stavljaju društvo iznad pojedinca, pa je jedna od bitnih sastavnica totalitarizma neprestano pozivanje na pretpostavku da se sve poduzima u cilju zajedničkoga dobra. Zahtjev za poštivanjem temeljnih prava pojedinca je, uz zahtjev za političkim pluralizmom, komunističkoj ideologiji predstavljao najveću prijetnju i zbog toga su se komunističke organizacije protiv takvih inicijativa borile svim sredstvima. Za vrijeme vladanja Josipa Broza Tita, u Jugoslaviji je na snazi bio poredak koji je bio temeljen na programu jedne stranke koji nije dopuštao slobodne izbore, slobodno izražavanje drugih i drugačijih mišljenja te koji je propagirao i čitavomu društvu nametao jedan svjetonazor. Sve do pred kraj 1980-ih, provođeni su povremeni politički motivirani sudski procesi zbog izražavanja mišljenja koja ne bi bila u skladu s državno propagiranom politikom i ideologijom.
Bez obzira na raznolike definicije totalitarizma i neslaganje oko razdoblja trajanja totalitarizma, ono što je ključno u totalitarnim poretcima jest nametanje jedne slike svijeta i jednoga političkog svjetonazora čitavome društvu, odnosno svakome pojedincu. Totalitarizam predstavlja negaciju osobe, totalitarna vlast nastoji maksimalno regulirati i kontrolirati sve što građani rade. Totalitarni program jugoslavenskih komunista težio je uklanjanju svih individualnih prava i sloboda.
Totalitarna država u Jugoslaviji nije ostvarena u potpunosti zamišljenoga ideala, kao ni igdje drugdje, ali bila je ostvarena do mjere koja je običnomu građaninu mogla nanijeti i najokrutnije zločine. Treba imati na umu da totalitarni poretci nisu statički entiteti nego promjenjivi sustavi koji se s vremenom prilagođavaju zbog raznih unutarnjih i vanjskih čimbenika. Do sredine 1950-ih Titov režim učvrstio je svoju vlast brutalno se obračunavši sa svim stvarnim, ali i potencijalnim političkim protivnicima, uzevši u svoje ruke, nacionalizacijom, konfiskacijom i eksproprijacijom, sva sredstava za proizvodnju i brojna privatna dobra, posjede i nekretnine te prilagodivši zakone svojemu komunističkom političkom programu. Nakon toga snažan pritisak fizičke represije nije ni bio potreban jer je svaka moguća politička opozicija bila pacificirana. Titova vlast nadalje prešla je u „totalitarizam niskoga intenziteta“.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
