Do osnivanja Banovine Hrvatske jugoslavensku državu karakterizirao je centralizirani upravni ustroj koji je odražavao unitarnu ideju jedinstvene nacije-države. Jedinstveni ustroj i pravno uređenje trebali su činiti normativnu osnovu jedinstvene nacije čiji su dijelovi prethodno živjeli u različitim uređenjima i pravno-kulturnim okruženjima. U tomu je duhu protezanjem srbijanskih zakona na cijelu zemlju u razmjerno kratkomu roku ujednačeno uređenje u ustavnomu, upravnomu, financijskomu, izbornomu, dijelu kaznenoga te radnomu i socijalnomu pravu, ali je zbog njegove složenosti proces ujednačenja potom zastao. Umjesto toga na pojedinim su područjima države na snazi ostali propisi koji su vrijedili prije ujedinjenja pod uvjetom da nisu protivni novomu Ustavu i novim zakonima. Na taj je način uspostavljeno šest tzv. „pravnih područja“ u kojima je nastavilo vrijediti prijašnje pravo i šest različitih sudbenih ustroja na čelu sa šest vrhovnih sudova s konačnom nadležnošću za svako od područja. To su bili hrvatsko-slavonsko, slovensko-dalmatinsko, bivše ugarsko, bosansko-hercegovačko, srbijansko i crnogorsko pravno područje.
Na području današnje Republike Hrvatske nalazilo se hrvatsko-slavonsko pravno područje (područje bivše Kraljevine Hrvatske i Slavonije), dijelovi slovensko-dalmatinskoga pravnog područja (koji su do 1918. bili u austrijskomu dijelu Austro-Ugarske) i dio bivšega ugarskog područja (Međimurje). Na hrvatsko-slavonskomu području na snazi je ostalo pravo koje je do 1918. donio nekadašnji Hrvatsko-slavonski sabor, propisi koje je u sklopu zajedničke nadležnosti donio Hrvatsko-ugarski sabor te zakoni uvedeni za Bachova apsolutizma koji su 1860. preuzeti kao dio hrvatsko-slavonskoga pravnog poretka. Na slovensko-dalmatinskomu području vrijedilo je austrijsko pravo donijeto do 1918, a na bivšemu ugarskom području vrijedio je Tripartit iz 1517. te propisi koje su do 1918. donijeli Ugarski sabor i ugarska vlada.
Vrhovnu nadležnost na hrvatsko-slavonskomu području imalo je odjeljenje A Stola sedmorice u Zagrebu, dok je vrhovnu nadležnost na slovensko-dalmatinskomu području imalo odjeljenje B Stola sedmorice u Zagrebu. Vrhovnu nadležnost na bivšemu ugarskom području imalo je odjeljenje B Kasacijskoga suda u Beogradu sa sjedištem u Novomu Sadu.
Jedinstveni Kasacijski sud s vrhovnom nadležnošću za cijelu Jugoslaviju, predviđen Vidovdanskim ustavom, nikada nije osnovan. Umjesto toga šest vrhovnih sudova pravnih područja i Veliki vojni sud proglašeni su odjelima toga „virtualnog“ suda. Predsjednici tih sedam sudova na rijetko održavanim zajedničkim sjednicama rješavali su sukobe nadležnosti između sudova različitih pravnih područja i donosili načelne odluke kojima je ujednačavana sudska praksa u cijeloj zemlji.
Šest sudbenih područja ostalo je postojati do konca države, ali je njihov ustroj ujednačen 1929, dok su sudbena područja Kastva, Krka, Raba i Paga te Čakovca i Preloga 1932. prenijeta u nadležnost odjeljenja A Stola sedmorice u Zagrebu. Osnivanjem Banovine Hrvatske njezino je cjelokupno područje objedinjeno pod nadležnošću Stola sedmorice u Zagrebu, dok je područje Apelacijskoga suda u Ljubljani podređeno novoosnovanomu Vrhovnom sudu u Ljubljani koji je naslijedio odjeljenje B Stola sedmorice u Zagrebu. Iznimku od jedinstvene sudbene nadležnosti Banovine Hrvatske predstavljali su šerijatski sudovi jer su svi šerijatski sudovi u Jugoslaviji ostali podređeni Vrhovnomu šerijatskom sudu u Sarajevu.
Opisani pravni i sudbeni partikularizam upravno jedinstvene i strogo centralizirane države odražavao je teškoće integracije pravnih poredaka izgrađenih na različitim pravnim tradicijama kao i kulturne razlike u državi. S obzirom na ideološki imperativ pravnoga ujednačenja kao i zbog problema koji su proizlazili iz različitih pravnih uređenja, u ujednačenje su ulagani veliki napori. Sve do 1929. taj proces bio je praktički zakočen ponajviše zbog sporenja između srbijanskih i „prečanskih“ pravnika oko terminologije i uređenja pojedinih instituta zasnovanih na različitim pravnotradicijskim temeljima. Značajan pomak napravljen je u doba Šestosiječanjske diktature kada su, pretežito na podlozi austrijskih zakona, donijeti važni i uglavnom kvalitetno izrađeni zakoni, naročito na području sudske nadležnosti i organizacije pravosudnoga sustava. Ujednačavanje prava nastavljeno je i nakon Oktroiranoga ustava 1931. godine, ali su tradicijske razlike izbijale čak i unutar ujednačenoga uređenja, a najveći i najvažniji dio građanskoga prava zbog sporenja hrvatskih i srbijanskih pravnika nije ujednačen ni do konca države. Zbog nezainteresiranosti središnje vlasti neujednačeno je ostalo i pomorsko pravo, važno za obalne krajeve za koje su nastavili vrijediti austrijski, odnosno francuski propisi iz 1774. i 1804.
Tako je pravni sustav nove tobože jedinstvene nacije-države bio položen na hibridnu „centralističko-decentralističku“ osnovu koja je ukazivala na temeljne probleme te države.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
