Pravo naroda na samoodređenje i odcjepljenje u socijalističkoj Jugoslaviji

Pravo naroda na samoodređenje i odcjepljenje navodi se kao temeljno načelo uspostavljanja federalne Jugoslavije i republika u njezinomu sastavu od odluka II. zasjedanja AVNOJ-a 1943. i odluka zemaljskih antifašističkih vijeća pa do saveznoga i republičkih ustava 1974. Ishodište toga načela je u Lenjinovoj koncepciji federacije i pravu na samoodređenje i odcjepljenje kao jamstvu manjih naroda pred hegemonijom dominantnoga naroda i osiguranju opstanka federacije na osnovi jednakopravnosti naroda. To je načelo prihvatila Komunistička partija Jugoslavije nakon što se odrekla koncepcije unitarne Jugoslavije i opredijelila za izgradnju federacije. No za razliku od sovjetskoga Ustava 1936. u kojemu je pravo na odcjepljenje izričito definirano kao pravo svake republike, ono je u jugoslavenskim ustavima uvršteno među osnovna načela i vezano uz „narode“ što je izazivalo nejasnoće.

Dio je jugoslavenskih ustavnih teoretičara tako smatrao da ustavno pravo naroda na samoodređenje i odcjepljenje u Jugoslaviji ne postoji već da njegovo navođenje u ustavima predstavlja političku deklaraciju. Tvrdili su da državni suverenitet po prirodi ne trpi razaranje stoga ni proglašenje toga prava nema realni ustavni značaj. Također se navodilo da je pravo naroda na samoodređenje postojalo pri ujedinjenju u federaciju, ali da je činom stvaranja federacije „potrošeno“ i prestalo postojati. Konačno, tvrdilo se i da se to pravo odnosi na „narode“ u etnonacionalnomu smislu i da je u stvarnosti neprimjenjivo jer bi njegova primjena u Jugoslaviji neizbježno vodila do krvavoga međuetničkog rata. 

Drugi dio ustavnih teoretičara smatrao je da je pravo na samoodređenje i odcjepljenje trajnoga karaktera jer po svojoj prirodi predstavlja trajno jamstvo zaštite pojedinoga naroda od hegemonije drugoga naroda te da se radi o pravu, a ne tek političkoj deklaraciji. Također se iznosilo da se pojam „narod“ u republičkim ustavima odnosi na narod koji je konstitutivan u pojedinoj republici (npr. Hrvati u Hrvatskoj) te da se slijedom toga pravo na samoodređenje naroda odnosi na tu republiku (njezino cjelokupno stanovništvo) kao izdanku prava na samoodređenje konstitutivnoga naroda. 
U hrvatskim je ustavima pravo naroda na samoodređenje i odcjepljenje u čl. 2 Ustava Narodne Republike Hrvatske iz 1947. izričito vezano samo uz hrvatski narod, u Ustavu iz 1963. to načelo gotovo da i ne postoji, dok je u čl. 2. Ustava iz 1974. Hrvatska definirana kao  „nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda i država narodnosti koji u njoj žive“. Ta se definicija tumačila kao potvrda karaktera Hrvatske (jedino) kao nacionalne države hrvatskoga naroda, ali je poslužila i za tumačenje po kojemu je uz hrvatski narod u Hrvatskoj konstitutivan i srpski narod u Hrvatskoj koji bi onda posljedično imao i pravo na odcjepljenje.

No u svim se tim interpretacijama pravo naroda na samoodređenje i odcjepljenje nije uzimalo kao pravo koje će biti stvarno upotrijebljeno već su te rasprave imale značaj vezan uz uređenje federacije i odnose u republici. Također gotovo svi koji su o tome raspravljali imali su na umu samo tzv. „konstitutivne narode“ navedene u aktima II. zasjedanja AVNOJ-a i ustavima Jugoslavije (Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Slovenci, Srbi), dok se posebna rasprava vodila o konstitutivnosti „Muslimana“, ali se pravo na samoodređenje u svakomu slučaju nije priznavalo nacionalnim manjinama (Albancima, Mađarima, Talijanima i drugima).

Međutim s nastupom jugoslavenske krize pravo na samoodređenje i odcjepljenje počelo se razmatrati kao stvarna mogućnost, pa je tako amandmanom na slovenski Ustav 1989. utvrđeno da se pravo na odcjepljenje uređuje slovenskim zakonodavstvom. Taj i druge slovenske amandmane iz 1989. godine je, kao i niz odredbi iz ustava drugih republika, Ustavni sud Jugoslavije u svojemu mišljenju oglasio protivnima Ustavu SFRJ-a, ali ih nije bio ovlašten ukinuti. 

Ustav Republike Hrvatske iz 1990. među osnovama za ustanovljenje Republike Hrvatske kao „nacionalne države hrvatskog naroda i države pripadnika inih naroda i manjina koji su njeni državljani“ u izvorišnim osnovama navodi pravo na samoodređenje i odcjepljenje, dok u odredbama kojima u nastavku govori o odvajanju od SFRJ-a navodi „pravo na razdruživanje (odcjepljenje)“. Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske iz 1991. kao osnovu za proglašenje neovisnosti pak navodi pravo na samoodređenje koje uključuje i „pravo na razdruživanje“. Tako je kao osnova neovisnosti pravo na odcjepljenje, koje bi impliciralo odcjepljenje od države koja nastavlja postojati, zamijenjeno pravom na razdruživanje koje je upućivalo na raspad, odnosno nestanak SFRJ-a uz ravnopravni položaj novonastalih država u preuzimanju njegovoga nasljedstva. Arbitražno povjerenstvo Mirovne konferencije za Jugoslaviju („Badinterovo povjerenstvo“) utvrdilo je da je Jugoslavija prestala postojati u procesu faktičnoga raspada – iz čega je proizlazilo da se nije radilo o odcjepljenju (secesiji) republika, da Republika Hrvatska načelno ispunjava uvjete za priznanje od strane EEZ-a kao i da srpski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nema pravo na odcjepljenje od tih republika. Ipak unatoč tome što pravo na samoodređenje i odcjepljenje utvrđeno u ustavima SFRJ-a i SRH-a 1974. nije bilo neposredna osnova proglašenja neovisnosti Hrvatske, ono je poslužilo kao dodatna legitimacija hrvatskoga prava na neovisnu državu, za razliku od npr. pokušaja Katalonije pa i problema Kosova u međunarodnim odnosima koji takvu unutarnju osnovu nisu imali.

Slikovni prilozi