Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji i izlazak iz balkanskoga okruženja od samoga je hrvatskoga osamostaljenja bio postavljen kao jedan od strateških ciljeva. Međutim složene prilike u zemlji i njezinomu okruženju kao i složeni odnosi unutar samoga EU-a odrazile su se na suradnju, ali i nerazumijevanja pa i prekide odnosa Hrvatske i EU-a. Ti su odnosi ipak intenzivirani nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja i smirivanja prilika u zemlji i okruženju te nakon što je Europska komisija inicirala Proces stabilizacije i pridruživanja za Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Makedoniju te Saveznu Republiku Jugoslaviju. Unatoč hrvatskim skepsama zbog moguće namjere EU-a o uspostavljanju regionalne zajednice zemalja „Zapadnoga Balkana“, nova hrvatska vlada prihvatila je 2000. organizaciju „Zagrebačkoga summita“ vrha EU-a i navedenih zemalja kao i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji je stupio na snagu 2005. godine. Njime su uključene države dobile status pridruženoga člana i potencijalnoga kandidata za prijem u EU uz uvjet ispunjenja postavljenih uvjeta.
Međutim vlada RH već 2003. podnijela je zahtjev za punopravno članstvo u EU-u pozivajući se na obećani individualni pristup sukladan postignutim rezultatima. No unatoč podršci dijela zemalja hrvatskomu zahtjevu, potenciranje međuuvjetovanosti hrvatskoga pristupanja EU-u pristupom drugih zemalja „Zapadnoga Balkana“ zbog političke konstelacije u EU-u bit će jedan od glavnih izazova toga procesa.
Ipak proces pridruživanja RH-a Europskoj uniji odvijao se sukladno postupku predviđenim Lisabonskim ugovorom, koji je bio znatno složeniji nego li kod prethodnih pridruživanja, pa je Vijeće EU-a već u travnju 2003. zadužilo Europsku komisiju da izradi mišljenje o hrvatskomu zahtjevu. Komisija je nakon hrvatskoga odgovora na 4560 pitanja donijela pozitivno mišljenje o hrvatskoj kandidaturi s obrazloženjem da Hrvatska ima demokratske institucije i djelotvorno tržišno gospodarstvo te ispunjava Kopenhaške i Madridske kriterije. Potom je, sukladno preporuci Komisije, Europsko vijeće 18. lipnja 2004. donijelo odluku o dodjeli Hrvatskoj statusa države kandidatkinje za punopravno članstvo u EU-u.
No pregovori će od početka pa gotovo do samoga kraja biti opterećeni ozbiljnim problemima, napose onima vezanima uz pitanje izručenja generala Ante Gotovine Međunarodnomu kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, te je već prva sjednica Međuvladine konferencije EU–RH zakazana za 16. ožujka 2005. odgođena zbog prigovora glavne tužiteljice Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o nedovoljnoj hrvatskoj suradnji s tužiteljstvom. Nakon pozitivnoga mišljenja tužiteljice, sjednica je održana sedam mjeseci kasnije i na njoj su sva pitanja o kojima je trebalo pregovarati podijeljena na trideset i pet poglavlja. Postupak je nastavljen s pregledom usklađenosti hrvatskoga zakonodavstva s „pravnom stečevinom“ EU-a koji je završio 18. listopada 2006. godine. Potom su sukcesivno otvarani pregovori o svakomu pojedinom poglavlju o čemu je odluku donosilo Vijeće EU-a uz utvrđenje načina prihvata i primjene pravne stečevine EU-a. U pregovorima je EU iznosila preporuke i ocjene o uspješnosti prihvaćenih mjera provedbe na hrvatskoj strani. Uz svako se poglavlje ocjenjivalo uspješnost provedbe, a nakon pozitivnoga sporazumnog zaključka poglavlje se privremeno zatvaralo, o čemu je formalnu odluku donosila Međuvladina konferencija na ministarskoj razini, ali se do sklapanja konačnoga Ugovora o pristupanju svako poglavlje moglo ponovno otvoriti ako kandidatkinja ne bi ispunila obveze koje je preuzela.
Pregovori su se odužili zbog teškoća u provedbi dogovorenih mjera zbog kojih je odgađano otvaranje pregovora o novim poglavljima, ali su posebno opterećenje predstavljali problemi vezani uz suradnju s MKSJ-om, koji su otklonjeni uhićenjem generala Gotovine 7. prosinca 2005, ali i zahtjevi koje je u cilju ostvarenja svojih interesa u razgraničenju s Hrvatskom pod različitim drugim osnovama postavljala Slovenija, a kojima je na dulje vrijeme blokirala pregovore. Pregovori su konačno završeni 30. lipnja 2011, nakon čega je sastavljen Ugovor o pristupanju između RH-a i država članica EU-a kojim je kao dan pristupanja EU-u utvrđen 1. srpnja 2013. Europski parlament je 1. prosinca 2011. dao suglasnost za pristupanje RH-a, a Ugovor o pristupanju su 9. prosinca potpisali najviši dužnosnici država članica. Time je Hrvatska dobila status države pristupnice koja se kao aktivni promatrač, bez prava glasa, uključila u rad Vijeća EU-a i Europskoga parlamenta. Potom su ugovor ratificirali parlamenti svih država članica, dok je u Hrvatskoj 22. siječnja 2012. održan referendum o pristupanju, drugi nakon referenduma o neovisnosti 1991, na koji je izišlo 43,51% birača, a 66,27% glasalo za i 33,13% protiv. Sabor je na osnovi referenduma ratificirao Ugovor o pristupanju te je 1. srpnja 2013. RH-a konačno postala članica EU-a.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
