Seljački pokret pod vodstvom Stjepana Radića djelovao je u dvadesetomu stoljeću u hrvatskoj politici. Pripadao je struji europskih pokreta agrarističke ideologije koji su stavljali naglasak na interese sela i poljoprivrede. Ovakvi pokreti formirali su se u istočnoeuropskim zemljama koje su imale jake seljačke populacije. Razvili su se osobito u Bugarskoj, Srbiji, Poljskoj, Čehoslovačkoj i baltičkim zemljama. Kako je u hrvatskim zemljama sve do 1960-ih dominirao seljački stalež tako je pokret imao značajnu ulogu u hrvatskoj politici međuratnoga razdoblja. Glavni ideološki cilj bila mu je emancipacija seljaštva i pretvaranje seljačkoga sloja u politički subjekt. S druge strane naglašavali su važnost poljoprivrede u gospodarstvima koja su sve više bila zahvaćana intenzivnom industrijalizacijom.
U doba široke demokratizacije nakon Prvoga svjetskog rata Radić je htio hrvatsko seljaštvo politički i ekonomski pretvoriti u vladajući sloj naspram tradicionalnih nositelja vlasti, građanstva i plemstva. Zato je demokratizam isto tako bio važna ideološka stavka jer je on omogućavao sudjelovanje seljaštva u politici. Na tragu toga ovaj pokret prvi je masovni pokret u hrvatskoj povijesti koji je otvorio novo poglavlje prekinuvši s dominacijom starih građanskih stranaka iz 19. stoljeća. Međutim inteligencija sklona seljaštvu i zainteresirana za seljačke interese kojoj je pripadao Radić i njegov brat morala je biti predvodnik. Dok se Antun Radić više pozabavio teoretskom razinom, Stjepan Radić radio je na operacionalizaciji ideologije na terenu. Osobito je „seljačka“ inteligencija morala razraditi ideologiju seljaštva. Ideologija seljaštva bila je mješavina raznovrsnih ideoloških elemenata počevši od konzervativizma do liberalizma i socijalizma.
Posebno veliki utjecaj na braću Radić u formulaciji ideoloških zahtjeva seljaštva imao je i pokret narodnjaštva u Rusiji i uopće ruska klasična literatura iz druge polovice 19. stoljeća. Tamošnji pokret narodnjaštva otkrio je selo i seljaka te ih uključio u strujanja visoke kulture. Podržavala se panslavistička ideologija, a zapadna kultura kritizirala se kao nenarodna, elitistička i hegemonistička, s negativnim utjecajem na razvoj autentične narodne inteligencije i narodne kulture općenito. Radići su smatrali da se narodna kultura ne bi trebala izgrađivati prema zapadnim građanskim uzorima nego bi se trebala izvoditi iz seljačke egzistencije i kulta sela. U svojim najradikalnijim nastupima ona je izjednačavala hrvatski narod s hrvatskim seljaštvom na način da su svi drugi staleži zapravo proglašeni anacionalnima jer nisu bili seljački.
Seljačka ideologija htjela je biti „srednji put“ između kapitalizma i komunizma u pogledu ekonomskih i društvenih reformi. Zastupala je kooperativizam nasuprot kolektivizma ruskoga komunizma i individualističke kompetitivnosti kapitalizma. Iako je naglašavala zaštitu seljačkoga privatnog posjeda, ideologija Radićeva pokreta nije odustajala od ideje klasne seljačke države i egalitarističkih načela o potrebi uspostavi ekonomske jednakosti u društvu i na selu. Zbog ovoga su neki kritičari ideologije bili spremni govoriti da je radićevstvo pripremilo put komunističkim idejama i kasnijem trijumfu Titova partizanskog pokreta. U vjerskoj politici pokret nije odustajao od općih kršćanskih učenja, ali je zadržavao distancu prema institucionalnoj Crkvi za koju je držao da je dio sustava tradicionalnoga poretka koji je seljaštvo držao u podređenomu društvenom, ekonomskom i političkom položaju.
Na političkomu planu u prvoj jugoslavenskoj državi on je zagovarajući hrvatski republikanizam stajao u otvorenoj borbi prema jugoslavenskomu monarhizmu. Osim univerzalne seljačke ideologije pokret je bio nositeljem i hrvatskoga nacionalizma pozivajući se na državnopravnu tradiciju. Tako je seljački politički pokret preuzeo borbu za rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja u međuratnomu razdoblju i nakon Radićeve smrti za nasljednika Vladka Mačeka. Kasnije kada je odustao od republikanizma pokret je zahtijevao poseban status hrvatskih zemalja u jugoslavenskoj državi, što je 1939. godine rezultiralo stvaranjem Banovine Hrvatske.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
