Koje boje kože su Hrvati, odnosno kojoj rasi pripadaju? Pitanja su to koja se mogu činiti besmislenima i na koja su odgovori samorazumljivi – pa bijelci. No kako je onda moguće da su hrvatski iseljenici u prekooceanskim zemljama kao što su Australija i Novi Zeland pa i SAD te Kanada desetljećima bili rasno diskriminirani? Ovaj tip pitanja posljedica je uobičajenoga shvaćanja rase kao biološke odrednice premda je ona u stvarnosti socijalni konstrukt, odnosno proizvod kulture pojedinoga društva.
Hrvatski iseljenici u tomu kontekstu dijelili su sudbinu drugih istočnoeuropskih i južnoeuropskih useljenika u prvenstveno anglosaksonska društva. Ondje je sve do polovice 20. stoljeća bilo široko rasprostranjeno uvjerenje da stanovnici Južne i Istočne Europe ne pripadaju u potpunosti bijeloj rasi, koja je smatrana genetski i kulturno nadmoćnom drugima. Pri tome posebno utjecajna bila je kvaziznanstvena hijerarhijska ljestvica europskih nacija zasnovana na trima rasnim tipovima – nordijskomu, alpskomu i mediteranskomu. Mediteranci su predstavljani kao manje inteligentni i manje moralni. Rezultat je bila diskriminacija sviju koji su percipirani nebijelima ili manje bijelima, uključujući i Hrvate. Doseljenicima su na temelju nacionalne pripadnosti pripisivane stereotipne karakteristike po fizičkoj, mentalnoj i kulturalnoj osnovi. Primarno poželjni useljenici bili su Anglosaksonci te Sjevernoeuropljani, dok su doseljenici iz Južne i Istočne Europe bili „prihvatljivi“ u manjim brojevima, za razliku od pripadnika žute ili crne rase koji su u pravilu bili potpuno nepoželjni.
Snaga ove ideje do izražaja je došla u uvođenju useljeničkih kvota na nacionalnomu principu u SAD-u tijekom 1920-ih. Ubrzo su po uzoru na SAD i druge velike prekooceanske useljeničke zemlje uvele sličan mehanizam kontrole useljavanja.
Dvije su osnove po kojima je dolazak Južnoeuropljana i Istočnoeuropljana smatran neprihvatljivim. Optuživani su da su spremni raditi za izrazito niske nadnice i da će domaćemu stanovništvu kao nelojalna konkurencija uzimati poslove te smanjiti životni standard. S druge strane korištena je argumentacija njihove kulturalne i rasne neprihvatljivosti. Osnovni alat u širenju netrpeljivosti prema nepoželjnim doseljenicima bili su mediji, a prije svega tisak. Senzacionalistički novinski naslovi, članci puni negativnih poruka i dramatičnih predviđanja bili su vrlo česti i brojni. U ekstremnim slučajevima doseljenici su u opisima dehumanizirani, a njihov dolazak uspoređivan je s prirodnim katastrofama. Brojnost tekstova o opasnostima koje nekontrolirano doseljavanje nepoželjnih nacija predstavlja u pojedinim slučajevima rezultirali su čak i pojavom fenomena moralne panike, a za posljedicu su imali diskriminaciju doseljenika u svakodnevnomu životu pa i masovne fizičke napade.
U Australiji su tako u rudarskomu gradu Kalgoorlie zabilježeni neredi usmjereni protiv Južnoeuropljana 1916. i 1919. godine. Također u Australiji, u Broken Hillu 16. prosinca 1924. kamenovana je kuća četvorice Hrvata. U travnju 1925. najveći australski sindikat zabranio je članstvo nepoželjnim doseljenicima. U Zapadnoj Australiji donesene su nedugo nakon toga odredbe prema kojima su se samo britanski državljani mogli zaposliti na sječi sandalovine, a slične restrikcije uvedene su i u Milduri te na sjeveru Queenslanda u voćnoj industriji i industriji sječe šećerne trske. U ožujku 1925. vlada australske savezne države Queensland pokrenula je kraljevsku komisiju za ispitivanje društvenih i ekonomskih posljedica povećanja broja Južnoeuropljana. U zaključku istraživanja navedeno je kako je neprijateljstvo prema doseljenicima rezultat dolaska „inferiornih tipova“. Vrhunac netrpeljivosti prema doseljenicima dosegnut je 1934. neredima u Kalgoorlieu kada je hrvatski iseljenik Josip Katić ubijen, uništena zgrada Hrvatsko-slavonskoga društva (najstarijega hrvatskog društva u Australiji) kao i stotinjak kuća u vlasništvu doseljenika, uglavnom Hrvata.
Ovakav razvoj događaja u velikoj mjeri usmjeravao je formiranje hrvatskih iseljeničkih zajednica, a situacija ih je u političkomu smislu usmjeravala prema pristajanju uz komunističke ideje. Naime komunističke partije useljeničkih zemalja bile su rijetke političke opcije koje su pružale potporu doseljenicima, što je olakšavalo agitaciju manjemu broju aktivnih komunista u iseljeničkim redovima. To je naročito došlo do izražaja tijekom Drugoga svjetskog rata po dolasku vijesti o razvoju partizanske borbe.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
