Sjedinjene Američke Države i slavensko pitanje u Austro-Ugarskoj u Prvome svjetskom ratu

Raspadu Austro-Ugarske Monarhije uvelike je doprinijela i recepcija slavenskoga pitanja u SAD-u, značajne sile koja je i odlučila o njezinomu kraju. Amerikanci su u Prvi svjetski rat ušli tek u travnju 1917. godine kada su objavili rat Njemačkoj koju su vidjeli kao glavnoga krivca i inkubatora ratnih namjera. U prvomu trenu njezine saveznike Austro-Ugarsku, Bugarsku i Osmansko Carstvo nisu doživljavali prijetećima jer ove države nisu izravno djelovale protiv američkih interesa. Kada je, ponajviše zbog talijanskoga inzistiranja nakon poraza kod Kobarida u listopadu 1917, SAD objavio rat i Austro-Ugarskoj učinio je to s namjerom da je izbaci iz njemačkoga savezničkog kruga i tako presiječe njemačke logističke pravce prema jugoistoku Europe. Kada su se Amerikanci osvrnuli na Austro-Ugarsku, zapljusnulo ih je i nacionalno pitanje slavenskih naroda pod austro-ugarskom političkom vlašću koje su ubrzo uveli u svoje strateške planove izbacivanja Austro-Ugarske iz rata. Austro-ugarski slavenski političari svakako nisu imali jedinstveno ideološko usmjerenje, a i radili su unutar različitih etničkih okvira. Izbijanjem Prvoga svjetskog rata neki od njih izbjegli su iz Austro-Ugarske i u inozemstvu radili na razbijanju Monarhije. Češki političari činili su najorganiziraniju takvu skupinu s ozbiljnim političkim utjecajem. Jugoslavenski odbor, sa sjedištem u Londonu i podružnicama u Parizu, Petrogradu, Ženevi i Washingtonu, imao je puno manje mogućnosti političkoga utjecaja. Njihova jedina veza s vladom SAD-a bila je preko misija Kraljevine Srbije. Međutim Srbi su ipak djelovali prema vlastitim državničkim interesima pretpostavljajući se Jugoslavenskomu odboru, pa primjerice Wilson nije bio ni saznao za Krfsku deklaraciju.

Vlada SAD-a sa slavenskim pitanjem prvi puta susrela se u studiji Istraživačkoga odbora (Inquiryija) koji je imao zadaću raditi na pojašnjavanju složenih geopolitičkih stanja i iznalaženju rješenja za američku delegaciju na mirovnoj konferenciji nakon rata. U studiji koja je bila temelj Wilsonovih četrnaest točaka bilo je tako izrečeno da bi se trebalo raditi na potpirivanju nacionalnih nesuglasja u Austro-Ugarskoj, a onda ih ignorirati pokazujući Monarhiji „da mora biti dobra da bi preživjela“. Sve do ljeta 1918. SAD nije imao namjeru razbiti Austro-Ugarsku. No u međuvremenu i Čehoslovačko narodno vijeće i Jugoslavenski odbor radili su grčevito na dobivanju američke potpore za svoje ciljeve, a sve na valu Wilsonove desete točke „da se narodima Austro-Ugarske da najšira mogućnost autonomnoga razvoja“ koja ipak nije podrazumijevala i njezin raspad. Vođe čehoslovačkoga pokreta Masaryk i Beneš imali su veću naklonost predsjednika Wilsona, američkoga ministra vanjskih poslova Lansinga i njihova Istraživačkoga odbora nego li je to imao Jugoslavenski odbor. 

Wilson je tako prihvatio teze o represivnomu režimu Austrijanaca nad Česima (u što su bili uključili i Slovake koji su ipak bili pod mađarskom vlašću), ali je imao problem u prihvaćanju tvrdnji Jugoslavenskoga odbora o represiji Mađara nad Južnim Slavenima, držeći Mađare borcima za liberalizam još od revolucionarne 1848. godine. Također Wilson Južne Slavene iz Austro-Ugarske nije niti smatrao sposobnima za samostalno upravljanje državom. Inače u američkoj administraciji bio je ponajviše korišten naziv Južni Slaveni ili Jugoslaveni, a nikako njihova nacionalna imena Slovenci, Hrvati i Srbi što je pojednostavljivalo njihovo izjednačavanje. Takvim Južnim Slavenima više je bio naklonjen američki ministar vanjskih poslova Lansing koji je svojim savjetima ipak usmjerio Wilsona na prihvaćanje južnoslavenskih namjera o osnutku Jugoslavije ujedinjenjem s Kraljevinom Srbijom. Vanjskopolitički propagandni manifesti poput Kongresa potlačenih naroda Austro-Ugarske u Rimu iz travnja 1918. pojačavali su i američku potporu prvenstveno Poljacima i Česima, a onda i Južnim Slavenima. Sudbina Austro-Ugarske ipak je bila zapečaćena tek njezinim pogrešnim vanjskopolitičkim potezima. Nakon „Sixtove afere“ u kojoj je otkriveno da je austro-ugarski car i kralj Karlo priznao Francuzima pravo na Alzas i Lorenu (Lotaringiju), Monarhija je bila primorana na potpuno priklanjanje Njemačkoj i prekid tajnih pregovora o separatnomu miru, a SAD je napustio strategiju isključivanja Austro-Ugarske iz rata. Krajem lipnja 1918. Wilson je konačno odlučio dati punu podršku razbijanju Monarhije i poduprijeti cilj stvaranja neovisne Čehoslovačke (a prethodno i Poljske) te Jugoslavije na temelju svojih obećanja o pravu na samoodređenje naroda. Stoga nikakvoga utjecaja na promjenu američke politike nisu imale Karlove ponude o primirju kao niti njegovi prijedlozi za federalizaciju i demokratizaciju Austro-Ugarske koje su se dogodile u listopadu 1918. Čehoslovačka republika proglašena je 28. listopada 1918. godine, a Država Slovenaca, Hrvata i Srba dan kasnije, koja se onda 1. prosinca 1918. ujedinjenjem s Kraljevinom Srbijom stopila u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.
 

Fotografije vezane uz temu