Na početku 1980-ih vladajuće strukture u Splitu mogle su istaknuti opredijeljenost toga grada jugoslavenskomu patriotizmu i politici Saveza komunista Jugoslavije. Ovo se temeljilo i na tradiciji značajnoga sudjelovanja Splićana u redovima Narodnooslobodilačke vojske tijekom Drugoga svjetskog rata.
Tijekom 1980-ih, unatoč ozbiljnoj gospodarskoj i društvenoj krizi u Jugoslaviji, u Splitu nije bilo događaja koji bi se mogli smatrati ozbiljnim ugrožavanjem vladajućega režima. Ipak bilo je naznaka koje su ukazivale na moguće probleme u budućnosti. Komunisti su inzistirali na važnosti mladih generacija pred kojima je stajao zadatak daljnje izgradnje socijalističkoga sistema. Upravo je zato nastala zabrinutost zbog rezultata sociološkoga istraživanja splitske omladine provedenoga 1984. koji su ukazivali na njihovo nepovjerenje pa i nesklonost socijalističkomu sistemu, a istovremeno i sve veću religioznost među mladima.
Upravo će se mladi Splićani tijekom 1980-ih istaknuti u različitim hrvatskim nacionalističkim ispadima. U tomu razdoblju dolazi i do organiziranja mladih navijača „Hajduka“ u navijačku grupu „Torcida“, koja se nerijetko isticala u iskazivanju hrvatskih nacionalističkih parola i krilatica. Krajem 1984. i tijekom 1985. u Splitu je došlo do niza incidenata s pozicija hrvatskoga nacionalizma. U tim ispadima sudjelovali su omladinci, a neki su bili povezani i s navijačima „Hajduka“.
Sistem je na te incidente reagirao gotovo panično te ih je nekada proglašavao i djelovanjem „organiziranoga neprijatelja“. Mnogi sudionici tih incidenata su kažnjeni, ali su vlasti također poduzimale mjere kojima je trebalo utjecati na mladež da ne prihvati hrvatski nacionalizam. Ipak sličnih incidenata bilo je sve do kraja 1980-ih.
Za komunističke vlasti problem je predstavljalo i djelovanje Katoličke crkve, odnosno kada je ona poistovjećivala vjersko i nacionalno, predstavljajući se kao ključna institucija hrvatske nacije. Prema jednoj procjeni komunista iz 1984. na području splitske općine od dvadeset i dvije do dvadeset i pet tisuća građana redovito je i aktivno sudjelovalo u vjerskim obredima i manifestacijama.
Sistem je bio daleko od toga da prema Katoličkoj crkvi nastupa isključivo represivno. Naprotiv isticano je da prema Crkvi ne treba nastupati sektaški i s njom ulaziti u nepotrebne sukobe u kojima bi građani-vjernici stali na stranu Crkve, a protiv sustava. Cilj sistema bio je da građani-vjernici istovremeno budu lojalni sustavu kao i da se među katoličkim svećenstvom nađe što više onih koji su spremni na suradnju.
Zapravo je komunistička vlast manje strahovala od otvoreno neprijateljskih istupa određenih predstavnika Katoličke crkve, a puno više ih je brinula težnja Crkve da se nametne kao ravnopravni sugovornik u važnim društvenim pitanjima. Sistem se također brinuo i zbog toga što je Katolička crkva u Splitu brojnu omladinu privukla na vjeronauk kao i druge zabavne, obrazovne i sportske aktivnosti.
Unatoč svemu tomu u Splitu nije došlo ni do kakve značajnije pobune protiv vladajućega komunističkog režima, ali je u sklopu širih događaja, koji su u Europi i Jugoslaviji doveli do sloma komunizma, na prvim višestranačkim izborima i u Splitu došlo do pobjede Hrvatske demokratske zajednice i odlaska komunista s vlasti.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
