Jugoslavenska privreda pa i ona u Splitu bila je 1980-ih organizirana po načelima udruženoga rada i socijalističkoga samoupravljanja. Načelno je dohodak trebao pripadati onima koji ga ostvaruju, dakle njime su trebali raspolagati radnici, koji su i sami trebali upravljati svojim kolektivima. Radnici su samoupravljali na zborovima radnika, određene odluke donosili su referendumima, a imali su i svoje predstavnike u radničkim savjetima kolektiva.
Ali dok je na radnicima stajalo veliko pravo, ali i odgovornost da odlučuju, u stvarnosti su brojni radnici bili zainteresirani samo za osobnu egzistenciju, dok ih druga pitanja nisu zanimala, smatrajući, među ostalim, da ostale važne odluke ionako donose rukovodeće strukture i stručne službe.
Sindikalna organizacija bila je dio sustava, pa nije mogla nastupati kao samostalan zastupnik interesa radnika. Sa sve raširenijom privrednom krizom radnici su također „obustavljali rad“, odnosno stupali u štrajk. U komunističkoj Jugoslaviji štrajk je bio nedefiniran, odnosno nije bio dopušten, ni zabranjen. Ipak u Splitu tijekom 1980-ih nije bilo duljih štrajkova koji bi zahvatili veći broj radnika, a nije došlo ni do općega štrajka.
Umjesto štrajka, značajniji su bili drugi oblici radničkoga nezadovoljstva. Dok su radnici načelno trebali biti motivirani za rad jer su njime ostvarivali dohodak koji im je trebao pripadati, u stvarnosti je bilo suprotno. Već tijekom 1970-ih postojao je golem gubitak radnoga vremena zbog različitih oblika odsustva radnika s radnoga mjesta. Bila je riječ o neopravdanim bolovanjima ili o neradu na radnomu mjestu. Također dio radnika bolovanja i odsustva s posla koristio je kako bi se bavio nekom djelatnošću koja je donosila dodatnu korist – od poljoprivrednih radova na svojim okućnicama do različitih privatnih usluga – koje su im bile izvor dodatne zarade. Radnici su nerijetko i krali sirovine, alate te proizvode u svojim kolektivima.
Nadležni su poduzimali cijeli niz mjera kako bi se radna disciplina povećala, no zbog navedenih oblika ponašanja radnici su vrlo rijetko mogli biti kažnjeni otkazom, odnosno radnici su nerijetko zloupotrebljavali svoja široka samoupravna prava kako bi izbjegli odgovornost za slab rad i zloupotrebe.
I pad realnih osobnih dohodaka, zbog rastuće inflacije, doprinosio je nemotiviranosti za rad. Životni standard radničke klase bio je u opadanju. Prema nekim podatcima krajem 1984. godine, 76% splitskih radnika imalo je osobni dohodak do trideset tisuća dinara. U istomu je razdoblju za zadovoljavanje mjesečnih potreba četveročlane obitelji bilo potrebno oko pedeset i tri tisuće dinara. Dakle može se zaključiti da je u tomu razdoblju položaj obitelji u kojima je bio samo jedan zaposlen ili položaj obitelji koje su bili podstanari bio težak. Prema kraju 1980-ih dio radnika ovisio je i o različitim oblicima socijalne pomoći.
S druge strane kako je radnička klasa predstavljala temelj socijalističkoga samoupravljanja, sustav je bio postavljen na način da je radnik, kao nositelj samoupravljanja, bio zakonski zaštićen i mogao je računati na sigurnost radnoga mjesta te je teško mogao dobiti otkaz. No s planovima komunističke vlasti 1988. da se prijeđe na tržišnu privredu kao i da se konačno ugase kolektivi koji posluju s gubitcima, sve se više postavljalo pitanje kakav će u budućnosti biti položaj radničke klase.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
