Split u posljednjemu desetljeću komunističke Jugoslavije: 1980-e godine

U posljednjemu desetljeću postojanja komunističke Jugoslavije Split je bio drugi po veličini grad u Hrvatskoj i sedmi po veličini grad u Jugoslaviji. Grad Split 1981. imao je oko sto i šezdeset devet tisuća stanovnika, a splitska općina oko dvjesto i trideset šest tisuća stanovnika. 
     Splitska organizacija Saveza komunista Hrvatske (SKH) – dio Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) – imala je 1980. godine više od dvadeset i tri tisuće članova. To članstvo bilo je brojno, ali je u okolnostima gospodarske i društvene krize u Jugoslaviji znatan broj komunista, razočaran i nezainteresiran, napuštao SK. Počeo je opadati i broj mladih koji su pristupali Savezu. Slični su problemi postojali i u drugim „društveno-političkim organizacijama“ (sindikalnim, omladinskim itd.) kao i u djelovanju općinskih vlasti.
    Navedeni problemi jasno su se očitovali u neuspješnomu pokušaju reorganizacije splitske općine. Već krajem 1970-ih postalo je očito da je ta općina nezgrapna za upravljanje. Uzrok ovome nalazio se u velikomu povećanju broja stanovnika, pri čemu su postojale velike razlike u, primjerice, komunalnoj uređenosti i uvjetima života između grada Splita i rubnih dijelova općine. Zbog toga je početkom 1980-ih započeo proces reorganizacije splitske općine u Gradsku zajednicu općina Split u čijemu su sastavu trebale biti tri nove općine (Kaštela, Solin i Split). Te nove općine konstituirane su 1986. godine, a zatim je trebalo pristupiti konstituiranju organa Gradske zajednice općina Split. Zbog stalnih nesuglasica oko toga koja će biti prava općina, a koje će ovlasti prepustiti gradskoj zajednici općina, reorganizacija je doživjela neuspjeh, pa je početkom 1989. godine Gradska zajednica općina Split ukinuta. Sve ovo ukazivalo je na razdiobu interesa i nesposobnost pronalaženja dugoročnih kvalitetnih rješenja, iako je – načelno – socijalističko samoupravljanje trebalo počivati na usuglašavanju u cilju razvoja društva.
    Kao što je prethodno spomenuto, bitan problem Splita 1980-ih bio je broj njegovih stanovnika, nerazmjeran mogućnostima grada da za njih osigura sve egzistencijalne potrebe. Ovo je bila posljedica razvoja tijekom 1960-ih i 1970-ih, kada je došlo do velikoga mehaničkog priljeva stanovništva iz dalmatinskoga zaleđa i Bosne i Hercegovine u Split. Ovaj porast stanovnika govorio je o privlačnoj snazi Splita, ali je toliki broj stanovnika do početka 1980-ih postao izvor brojnih problema. Za nove stanovnike sve je teže bilo osigurati radna mjesta, riješiti stambeno pitanje i osigurati im društvene usluge.
Nemogućnost vlasti da osigura izgradnju dovoljnoga broja stanova vodila je do brojnih društvenih sukoba i nezadovoljstava, a nemali broj stanovnika svoje stambeno pitanje rješavao je bespravnim podizanjem kuća. Vlast je težila suzbijanju bespravne gradnje rušeći dio takvih objekata, ali je i popuštala, odnosno legalizirala takve objekte jer nije bilo drugoga načina rješavanja stambenoga problema.
Komunisti su nakon revolucionarnoga preuzimanja vlasti nametali industrijalizaciju pa je to bio slučaj i u Splitu. Radnu snagu dobrim je dijelom trebalo pronaći na selu. Tako je i krenuo prelazak stanovništva iz sela u grad. No u Splitu je do 1980-ih postalo očito da se ne može učinkovito apsorbirati pridošlo stanovništvo. Također je posljedica industrijalizacije do 1980-ih bila i industrijsko zagađenje mora i zraka, što je bilo posebno vidljivo u Kaštelanskomu zaljevu.
 

Slikovni prilozi