Razvoj hrvatskoga društva u razdoblju između dvaju svjetskih ratova obilježen je modernizacijom na svim poljima: društvenomu, političkomu, gospodarskomu. Primjerice razvoj dotadašnjih i izgradnja novih institucija, podizanje razine obrazovanja, urbanizacija i drugi modernizacijski čimbenici koji su obilježili ovo razdoblje doveli su do promijenjenih perspektiva i u svakodnevnomu životu građana. U takvomu okruženju provođenje vremena uz aktivno sudjelovanje u sportu ili njegovo pasivno praćenje postaje jedan od sve raširenijih dijelova svakodnevice. U takvomu okruženju a po uzoru na ostale razvijenije europske zemlje i u hrvatskim se krajevima razvija kultura sporta. Ona predstavlja sustav ideja i vjerovanja o ulozi ljudskoga tijela, društvenim odnosima i slojevima, rasi, spolu i rodu, obrazovanju, religiji, obitelji, medijima te svim drugim aspektima zajednice unutar koje se razvija.
U hrvatskim krajevima vidljiva je u pojavi i izvođenju najpopularnijih sportova. Primjerice dok su engleski pomorci i radnici prvi povremeno igrali nogomet u Rijeci ili Županji već koncem 19. stoljeća tek etabliranjem nogometa u središtima Austro-Ugarske Monarhije – Beču, Budimpešti i Pragu, a zatim dolaskom studenata iz tih sredina u Zagreb, Split i druge gradove oblikuju se i prvi pravi nogometni klubovi poput Hajduka, Prvoga Građanskog sport kluba, Hrvatskoga akademskog športskog kluba itd. U zadnjim godinama prije izbijanja Prvoga svjetskog rata dolazi i do oblikovanja prvoga posebnog ligaškog natjecanja za zagrebačke nogometne klubove, a u godinama nakon završetka toga sukoba popularnost nogometa kao i svih drugih sportova dodatno raste. Već 1923. postojalo je 384 registrirana sportska udruženja na tlu monarhističke Jugoslavije, od kojih je većina sjedište imala na tlu Hrvatske. Gotovo dvije trećine od te brojke, tj. 233 udruženja bila su nogometni klubovi. Deset godina kasnije, krajem 1932. godine u cijeloj državi već je postojao 951 sportski klub, od kojih su nogometni klubovi opet činili dvije trećine.
Razvojem brige o tjelesnoj kulturi, sportovi poput nogometa postaju dio svakodnevice školaraca. Igrali su ga i studenti ali i obični radnici, u početku često na improviziranim igralištima. Zbog relativno brzo izgrađenih prvih većih stadiona (npr. u Zagrebu Concordijin stadion u Kranjčevićevoj ulici koji je i danas u funkciji), ali i relativno jeftinih cijena karata nogometni i drugi sportski susreti na otvorenomu počeli su privlačiti sve više građana raznih zanimanja na tribine. Pomogle su i promjene u društvu poput novoga radničkog zakonodavstva kojim se radno vrijeme usustavilo, a zaposleni dobili zajamčeno slobodno vrijeme i regulirane plaće, pa su osobito slobodne sate vikenda mogli trošiti u igranju ili praćenju sporta. Dok su se u prethodnim stoljećima samo bogatiji, tj. drugi pripadnici elita natjecali u raznim sportovima poput jahanja, streljaštva i sl. od 1910-ih dolazi do brzoga prodora sporta među urbanu populaciju i postupnoga širenja sportskih aktivnosti i na selo. Sportom će se početi baviti i književnost, pa će recimo u svojoj humorističnoj pripovijetci iz 1933. Nogometna utakmica Slavko Kolar opisati prekid seoske nogometne utakmice uzrokovan upadom krave na teren.
Tisak je sve više počeo pratiti natjecanja. Dnevne novine su sve više redaka a zatim i čitanih stranica posvećivale sportskim manifestacijama, a dolazi do pojave i prvih sportskih časopisa te novinara koji su se specijalizirali za pisanja o ovim temama. Neki od njih poput bivšega igrača Građanskoga Emila Peške i sami su pisali ne samo opsežne analize već i prve hrvatske priručnike o sportovima koje su pratili, a što je dodatno populariziralo razne sportove.
I drugi mediji odigrali su svoju ulogu. Radio Zagreb bio je prva radiopostaja u ovomu dijelu Europe. Program su počeli emitirati 1926, a već iduće godine ista je postaja po prvi puta prenosila nogometnu utakmicu uživo (Građanski–HAŠK 4:2). U izostanku televizije, a filmovi su bili rijetki, iz ovoga vremena imamo samo kratke isječke snimljene za potrebe filmskih žurnala. Oglašivači su također počeli iskorištavati popularnost sporta u reklamiranju svojih proizvoda.
Promjene u društvu očituju se i u odnosu prema ženskomu sportu. Iako su od prijelaza 19. u 20. stoljeće i žene imale tjelovježbeni program u školama do sredine 1930-ih, ako izuzmemo individualne sportove poput raznih atletskih disciplina, više-manje nisu postojala posebna ženska natjecanja. Načelno se podupiralo žene da se bave sportovima poput gimnastike, tenisa, plivanja, tenisa, klizanja itd. jer se smatralo da tim sportovima žene oblikuju figuru i održavaju zdravlje. Iznimka je hazena, ženski momčadski sport koji se igrao na otvorenomu te je bio preteča današnjega rukometa, a u kojem su igračice iz Hrvatske bile poprilično uspješne. Ipak stav prema ženskomu sportu bio je uvelike predmoderan. Rukovoditelji ženskih sportskih društava i saveza bili su mahom muškarci. Iako se iz godine u godinu uočava porast ženskih sportskih klubova i saveza koji nastaju po uzoru na druge razvijenije europske zemlje istodobno se isticalo kako „žena ne treba nikada da pokušava da se u sportu izjednači s muškarcem, ona nikada ne treba da teži sportu kao pozivu niti da želi rekorde“. Isticalo se kako svi fizički zahtjevniji natjecateljski sportovi nisu primjereni za žene. U takvim okvirima ne iznenađuje što su nakon osnivanja prvih ženskih nogometnih klubova 1937. godine (npr. HŠK Zagreb) te pokazne turneje toga kluba protiv ženske ekipe 1. čsl DFK Brna iz Češke državne vlasti odlučile zabraniti daljnju aktivnost nogometašica. Osnivanje posebnoga ženskog nogometnog saveza i lige unatoč punim stadionima za vrijeme pokazne turneje bilo je previše za tadašnje Ministarstvo fizičkoga vaspitanja naroda koje je uzevši u obzir mišljenja onodobnih liječnika i tjelovježbenih stručnjaka zaključilo da je „nogometni sport štetan po ženski organizam“ jer ne odgovara „duhovnoj i fizičkoj prirodi žene“, pa su odlučili da se „spreči širenje ovoga sporta među ženama“. Tadašnje državne vlade kako se bližio Drugi svjetski rat bile su željne zadržati kontrolu nad „zdravljem nacije” te osigurati stabilnost postojećih društvenih odnosa u državi.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
