Do potkraj Drugoga svjetskog rata jugoslavenski, i hrvatski, Nijemci (folksdojčeri), muškarci, bili su uglavnom, dragovoljno ili prisilno, unovačeni u njemačke, hrvatske i mađarske vojne te poluvojne postrojbe i kod kuće su ostali pretežno starci, žene i djeca. No do potkraj rata većina je jugoslavenskih i hrvatskih folksdojčera izbjegla ili bila protjerana iz svojih domova, pretežno u Austriju i Njemačku, gdje su dočekali završetak rata.
Njemačko stanovništvo koje nije izbjeglo bilo je tijekom i neposredno nakon ratnih djelovanja prepušteno samovolji pobjednika. Ratni zločini koje je dio jugoslavenskih, i hrvatskih, folksdojčera počinio te njihovo nelojalno držanje tijekom okupacije poslužili su i kao razlog i kao opravdanje za neljudsko postupanje s njemačkom manjinom potkraj rata i nakon njega.
Jugoslavenski Nijemci odlukom Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. – na temelju koje je donesen niz odluka, uredbi, tumačenja i zakona kojima je omogućen i na kraju ostvaren njihov „zakonit“ progon – bili su proglašeni kolektivnim krivcima. Bilo je to vrijeme kada je svaki Nijemac građanin Jugoslavije bio sumnjiv i ratni zločinac, ako se drukčije ne dokaže. Pitanje folksdojčera u Jugoslaviji nakon rata riješeno je jednostrano i bez kompromisa. Žrtve kolektivne odmazde nisu bili samo oni jugoslavenski Nijemci koji su mogli dokazati svoje sudjelovanje u partizanskomu pokretu ili pomaganje istomu. Ostalima je slijedila konfiskacija imovine, upućivanje u logore i protjerivanje iz Jugoslavije.
Jugoslavenski Nijemci u neposrednomu poraću nalazili su se u krajnje mučnomu položaju. Bili su jugoslavenski državljani, ali su bili lišeni svih državljanskih pa i temeljnih ljudskih prava, a Jugoslavija, država čiji su građani bili, radila je na njihovu etničkom čišćenju. Jugoslavenske vlasti zauzele su stajalište o zabrani povratka izbjeglih i prognanih folksdojčera iz Jugoslavije. Štoviše jugoslavenske vlasti namjeravale su protjerati iz zemlje i preostale folksdojčere.
Kako su savezničke okupacijske vlasti sredinom srpnja 1945. zatvorile granice prema Austriji, Italiji i Mađarskoj, jer u zaključcima Potsdamske konferencije iz srpnja/kolovoza 1945. (XIII „Uredno iseljavanje njemačkog stanovništva“) Jugoslavija nije spomenuta, i time onemogućile protjerivanje folksdojčera iz Jugoslavije, za većinu njih slijedili su logori i prisilni rad. Moguće je da je i većina od oko dvadeset tisuća u zavičaju preostalih hrvatskih folksdojčera nakon zatvaranja austrijske granice prema Jugoslaviji u ljeto 1945. internirana u logore, u kojima je nekoliko tisuća izgubilo život.
Procjenjuje se da je od oko petsto tisuća Nijemaca, koliko ih je živjelo na području Jugoslavije, a među njima i oko sto i dvadeset tisuća hrvatskih Nijemaca, do potkraj Drugoga svjetskog rata njih oko dvjesto i četrdeset tisuća evakuirano pred naletom Crvene armije i Jugoslavenske armije i nikada se nije vratilo u zavičaj. Najvjerojatnije oko dvjesto tisuća Nijemaca civila potpalo je pod komunističku vlast u Jugoslaviji. Od toga je četvrtina život izgubila u jugoslavenskim logorima, od potkraj 1944. do početka 1948, a ostatak je nestao u etničkomu čišćenju ili morao izbjeći.
Uz najčešće prisilni rad, uvjeti boravka u logorima, posebice higijenski, i prehrana bili su više nego oskudni i nedostatni. Umiralo se uglavnom od bolesti, ponajprije pjegavoga tifusa i izgladnjelosti. Likvidacije nisu bile masovne i učestale, ali je bilo i zlostavljanja i ubijanja. Među folksdojčerima koji su izgubili život u poslijeratnim jugoslavenskim logorima znatan je broj žena i djece. Prema najnižim brojkama, ondje je umrlo oko dvadest i šest tisuća Njemica. U jugoslavenske logore internirano je oko četrdeset i pet tisuća folksdojčerske djece mlađe od četrnaest godina, gdje ih je najmanje pet tisuća i šesto do šest tisuća izgubilo život.
Jugoslavenske vlasti početkom 1948. ukinule su i preostale logore za pripadnike njemačke manjine i nakon svega obustavile protjerivanje Nijemaca iz Jugoslavije, ali isto tako nisu dopuštale povratak izbjeglih ili protjeranih Nijemaca u Jugoslaviju. Konačno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu FNR Jugoslavije od 1. prosinca 1948. pripadnicima njemačke manjine koji se ne nalaze u Jugoslaviji, koji su do tada izbjegli ili protjerani, oduzeto je državljanstvo Jugoslavije, a time i mogućnost povratka u domovinu. Odnos Jugoslavenske armije i „narodnih“ vlasti prema jugoslavenskim, i hrvatskim, Nijemcima, kojima je pripisana i ozakonjena kolektivna krivnja, ogledni je primjer etničkoga čišćenja u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednomu poraću.
U poslijeratnoj Jugoslaviji komunističke vlasti nisu, što se tiče folksdojčera, pravile razlike između spolova i prema dobi. Njihov položaj i sudbina u pojedinačnim slučajevima ovisili su o starosti, snazi, zdravlju, dobroj ili lošoj volji onih koji su nad njima imali vlast i odlučivali o njihovoj sudbini. Pridodamo li tomu pljačku, zlostavljanja i mnogobrojna ubojstva prije toga kao i izrazito teške uvjete u kojima su Nijemci živjeli nakon otpuštanja iz logora jasno je da je najveći broj njih nastojao što prije napustiti Jugoslaviju, i Hrvatsku, u kojoj su izgubili imovinu, nacionalna prava i izglede za napredovanje u budućnosti.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
