Sudovi za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj

Poslijeratno sudstvo u Hrvatskoj sastojalo se od redovnih narodnih sudova, vojnih sudova i specijalnih sudova. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnoga oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) 24. travnja 1945. godine donio je Odluku o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj koju je potpisao Vladimir Nazor. Od toga dana počinju s radom i Sudovi za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj koji su djelovali do 8. rujna 1945. godine, kada Sabor Federalne Države Hrvatske (FDH) donosi Zakon o izmjenama Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

Kaznenim djelima protiv nacionalne časti smatrana su politička, propagandna, kulturna, umjetnička, privredna, administrativna i svaka druga suradnja s okupatorom. Postupak pri sudovima pokretan je na prijedlog javnoga tužitelja, Odjeljenja za zaštitu naroda (OZN), narodnooslobodilačkih odbora (NOO), odbora Narodne fronte (NF) i pojedinaca. Optužnicu je zastupao nadležni javni tužitelj. Optuženici u postupku nisu imali branitelja, a rasprave su bile kratke i često javne. Presuda je bila odmah pravomoćna, nakon čega su osuđenici upućivani u zatvore ili logore. Za inkriminirana djela određene su kazne gubitka nacionalne časti, prisilnoga rada, djelomične ili potpune konfiskacije imovine, novčane kazne te izgon. Kazna gubitka nacionalne časti odnosila se na isključenje iz javnoga života, gubitak prava na javne funkcije i gubitak građanskih prava. To je podrazumijevalo pravo da bira i da bude biran, pravo slobode govora, tiska i udruživanja. Propaganda o radu ovih sudova bila je iznimno značajna. Dnevne novine redovito su prenosile presude, posebno kada se radilo o osobama sa značajnijom imovinom ili ljudima koji su pripadali intelektualnomu sloju. Važno je bilo prikazati raspoloženje okupljenih u sudnici koji su često tražili najstrožu kaznu za optuženoga. Kroz tisak ovi slučajevi izašli su „na ulicu“.

Ovi sudovi bili su dio poslijeratnoga narodnog sudstva pa je i njihov sastav odgovarao toj ideji. U većini slučajeva zaposlenici sudova nisu imali pravna znanja, ali su beskompromisno podržavali KP. U njihovu radu upitno je bilo pravno načelo određenosti kaznenoga djela i kazne. Odgovornost se odnosila na već izvršena djela, ali i na ona djela koja bi se ubuduće mogla izvršiti. Prema važećim pravnim regulativama, time se kršilo jedno od osnovnih pravnih načela: nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege (u prijevodu: nema kaznenoga djela ni kazne bez zakona). Česta neutemeljenost optužnica bila je povod brzomu izdavanju Ukaza o amnestiji osoba osuđenih po Odluci nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj (8. rujna 1945). Odluke na kaznu gubitka nacionalne časti i konfiskaciju imovine te novčane kazne kao i kazne izgona nisu podlijegale odredbama Ukaza. Političke su okolnosti u znatnoj mjeri utjecale na rad ovih sudova pa se tako, nakon što je osigurana „biračka baza“ za predstojeće izbore za Ustavotvornu skupštinu, počela skretati pozornost s rada ovih sudova.

Vrijeme za obračun je istjecalo. Rad ovih sudova bio je prije svega političko-ideološkoga karaktera, a njihov pravni segment bio je gotovo zanemariv. Presude sudova za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj pružale su temelj za „patriotsku nacionalizaciju“ kojoj je namjera bila konfiscirati imovinu „narodnih neprijatelja“. Na taj način osiguran je temelj državnoga gospodarskog sektora. Kroz presude poslijeratnih sudova zaplijenjeno je i podržavljeno od osamdeset do devedeset posto industrije u Jugoslaviji. Presude sudova za zaštitu nacionalne časti osiguravale su isključivanje utjecajnijega sloja stanovništva iz političkoga i društvenoga života. U Hrvatskoj ovi sudovi donijeli su oko tri tisuće presuda. Slična brojka navodi se za Sloveniju i Srbiju (za ostale federalne jedinice nedostaju istraživanja) pa tako dolazimo do ukupne brojke od oko deset tisuća presuda sudova za zaštitu nacionalne časti na području Jugoslavije. Čast je postala značajan simbolički kapital koji je došao pod udar pravnih normi.