U travanjskomu ratu talijanska vojska zaposjela je znatna područja dotadašnje Kraljevine Jugoslavije. Italiji su na temelju Rimskih ugovora sklopljenih s Nezavisnom Državom Hrvatskom 18. svibnja 1941. priključena znatna područja Gorskoga kotara, Hrvatskoga primorja, velik dio Dalmacije te brojni otoci. Na južnomu dijelu NDH-a (talijansko interesno područje koje se dijelilo u dvije zone − II. i III, a I. zonom smatrana su hrvatska područja priključena Italiji) ostala je talijanska okupacijska vojska koja je u mnogim područjima imala stvarnu vojnu i građansku vlast, osobito u II. zoni. Ona je nasilno postupala s hrvatskim stanovništvom tih krajeva, posebice nakon što se od jeseni 1941. u Dalmaciji razmahao partizanski pokret. Mnoga su sela potpuno spaljena, a stanovništvo protjerano ili otjerano u talijanske logore.
Stanje na područjima priključenima Italiji (anektirana područja) također je bilo teško za njegovo hrvatsko stanovništvo. Talijanske vlasti tumačile su da su ta područja zbog svojega navodnog talijanskog karaktera i nekadašnje pripadnosti Rimskomu Carstvu i Mletačkoj Republici zapravo tek „vraćena Italiji”.
Svjesni da je broj Talijana na njima neznatan, talijanski su vlastodršci u početku pokušali pridobiti stanovništvo i provesti talijanizaciju promidžbom i primjenom različitih gospodarskih mjera. Ipak je od početka hrvatstvo tih područja došlo na udar talijanskih vlasti tako što su raspuštena hrvatska udruženja i napadani znakovi hrvatskoga identiteta. Uvedeni su talijanski nazivi gradova i sela te imena ulica u gradovima. Uklonjeni su brojni hrvatski spomenici i natpisi primjerice Meštrovićev spomenik Grguru Ninskomu u Splitu.
Iz službe otpušteni su mnogi hrvatski činovnici i nastavnici koje su trebali zamijeniti onima dovedenim iz Italije. Brojni su istaknuti Hrvati zatvoreni ili u boljemu slučaju protjerani „iz Italije” (odnosno s priključenih područja). U škole uvedeni su postupno talijanski jezik i posebni talijanski udžbenici na talijanskomu i „srpsko-hrvatskomu jeziku” (kako su fašisti najčešće nazivali hrvatski jezik), a koji su trebali potaknuti „buđenje” talijanske svijesti u hrvatske mladeži.
Otpor nametanju talijanizacije postajao je sve veći, a s njime su i mjere talijanskih vlasti postale sve nasilnije. Tako su prijeki sudovi gotovo svakodnevno izricali smrtne presude i donosili odluke o upućivanju cijelih obitelji u logore. Mnogi su uhićenici završili u logorima diljem Italije, ali i u brojnim logorima koji su osnovani na priključenim područjima među kojima se isticao onaj na otoku Molatu.
Djelovanje partizanskoga pokreta do rujna 1943. talijanskoj upravi na priključenim područjima zadalo je teške udarce, no do njezina raspada došlo je tek nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943.
Na većini dotad anektiranih područja uz njemačku pomoć uspostavljena je vlast NDH-a. U Rijeci i Istri, a djelomice i na zadarskomu poluotoku, u uvjetima njemačke vojne okupacije zadržala se i talijanska vlast i to ona Mussolinijeve fašističke Talijanske Socijalne Republike. U Zadru tragovi talijanske vlasti nestali su uslijed žestokoga savezničkog bombardiranja od jeseni 1943. do jeseni 1944. godine, kada je grad pretvoren u hrpu beživotnih ruševina koje su njegovi stanovnici uglavnom napustili. Potkraj listopada 1944. u njega su ušle snage NOVJ-a. U Istri i Rijeci vlast Talijanske Socijalne Republike potrajala je do posljednjih dana Drugoga svjetskog rata, kada su ta područja oslobodile snage Jugoslavenske armije označivši time i kraj dva i pol desetljeća talijanske dominacije nad istočnom obalom Jadrana.
Naposljetku na temelju Pariškoga mirovnog ugovora u siječnju 1947. većina hrvatskih područja koja su u međuraću bila pod Italijom priključena je tadašnjoj jugoslavenskoj državi i utjelovljena Narodnoj Republici Hrvatskoj.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
