Jedan od najznačajnijih događaja vezanih uz Ustašku organizaciju (Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija – UHRO) do travnja 1941. bio je događaj poznat pod nazivom Velebitski ili Lički ustanak iz rujna 1932. Iako poznat pod nazivom ustanak, taj pothvat predstavlja dobro smišljenu i organiziranu te uspjelu diverziju. Naime tijekom 1932. godine ustaško vodstvo donijelo je odluku o izvođenju jednoga oružanog pothvata na području Hrvatske, odnosno tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Pothvat je trebalo izvesti u Lici, na području Velebita. Zamišljen je kao neka vrsta vježbe koja bi pokazala kako će reagirati neprijateljska strana. Na to upućuje najava u Ustaši: Vijesniku hrvatskih revolucionaraca iz kolovoza 1932, gdje je istaknuto kako nije „još došao čas konačnoga obračuna“ i da se zapravo sprema tek „proba hrvatske junačke krvi“.
Broj sudionika kako onih koji su sudjelovali u organizaciji i pripremama tako i onih koji su izravno s oružjem u ruci sudjelovali u napadu nije prelazio nekoliko desetaka. Središnje mjesto među njima imalo je deset ustaških emigranata odjevenih u ustaške vojne odore („Velebitski vod“), od kojih je većina na Velebit prebačena iz Italije preko tada talijanskoga Zadra.
Cilj napada – oružnička postaja u Brušanima s posadom od tek četiri oružnika, od kojih su tek dvojica bili na službi u noćnim satima kad je izveden napad – također je potvrda ograničenosti napada. Sam je napad izveden u noći sa 6. na 7. rujna 1932. Započeo je detonacijom eksplozivne naprave na ulazu u oružničku postaju, da bi uslijedilo gotovo jednosatno puškaranje. U jednomu trenutku napadači su obustavili paljbu, postrojili se i uz pjesmu otišli iz Brušana. Način napada i teatralni odlazak emigranata uz pjesmu također su potvrda da namjera nije bila pokretanje neke ozbiljnije oružane borbe nego upozoriti jugoslavenske vlasti i hrvatsko stanovništvo o namjerama i mogućnostima UHRO-a da djeluje na hrvatskomu području i uz pomoć naoružanih vojnih postrojbi.
O tome posredno govori i oružani sukob koji se dogodio nekoliko dana kasnije u Jadovnomu. Tada je oružnička ophodnja od troje oružnika iznenadila skupinu od šestero emigranata koji su pripremali objed i zapucala na njih ubivši Stipu Devčića, a ranivši dvojicu ustaša. Preživjeli emigranti dali su se u bijeg, no u kasnijim opisima u ustaško-domobranskim medijima sve je pretvoreno u veliku bitku s velikim brojem ubijenih i ranjenih oružnika.
Iako je bila riječ o dobro pripremljenoj i uspješno izvedenoj diverziji, činjenica jest kako je poslije u vezi sa spominjanjem toga pothvata prevladao pojam „ustanak“. Razlozi za to leže u slijedu događaja poslije napada u Brušanima, odnosno u medijskoj slici koja je stvorena o tome događaju i u reakciji jugoslavenskih vlasti.
Ove su naime na izvođenje pothvata reagirale gotovo panično poduzevši represivne mjere koje su osobito pogodile široko područje Like i Velebitskoga Podgorja, pri čemu su brojni lički Hrvati bili uhićeni i zlostavljani. Prema tome mogao se steći dojam da su vlasti suočene s nečim velikim.
Uz to je slika koja je nakon izvođenja pothvata stvorena u medijima, posebice ustaško-domobranskim i u medijima nekoliko zemalja čija vanjska politika nije bila na crti prijateljskih odnosa s Kraljevinom Jugoslavijom, nije odgovarala onome što se stvarno dogodilo. To se prvenstveno odnosi na Italiju, odnosno njezine političke krugove i medije. Istodobno su mediji u tadašnjoj Jugoslaviji, među njima i hrvatski mediji, nakon početne šutnje prikazivali pothvat kao nevažan i neuspješan čin izveden po nalogu iz inozemstva, pri čemu se implicite i eksplicite optuživalo Italiju.
Sve je to u mjesecima i godinama koje su slijedile utjecalo na stvaranje posve suprotstavljenih slika o pothvatu i to u medijima, publicistici i historiografiji. Prema jednoj se mogao steći dojam da je bila riječ o neuspješnomu pokušaju ustanka. Prema drugoj to je bio uspješan pokušaj za koji se sve češće koristio pojam ustanka. U obama slučajevima govorilo se o ustanku, bio on uspješan ili ne, što implicitno navodi na pomisao da je bila riječ o masovnomu oružanom gibanju protiv postojećega jugoslavenskog poretka.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
