Uređenje vlasništva u jugoslavenskoj državi počivalo je na marksističkoj postavci o privatnomu vlasništvu kao osnovi iskorištavanja čovjeka od strane vlasnika i stvarnomu temelju državne vlasti. Zbog toga je u procesu izgradnje socijalizma trebalo ograničiti privatno vlasništvo na sredstva potrebna za život i onemogućiti privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju koja su trebala biti u vlasništvu zajednice koja bi planski uređivala proizvodnju prema potrebama zajednice.
Sukladno tim postavkama i po uzoru na sovjetski model u Jugoslaviji je Ustavom 1946. Federativne Narodne Republike Jugoslavije dopušteno postojanje triju tipova vlasništva: državnoga, zadružnoga i privatnoga vlasništva. U državno vlasništvo bilo je uključeno i vlasništvo nad najvećim dijelom sredstava za proizvodnju i nad velikim gospodarskim i financijskim sustavima. Takav je fond državne imovine stvaran oduzimanjem imovine od privatnih vlasnika najprije putem široko izricane kazne zapljene privatne imovine, a nakon stvaranja ustavne i zakonske osnove 1946. nacionalizacijom velikih industrijskih, prometnih i drugih poduzeća kao i manjih poduzeća, osim sitnoga obrta. Taj je proces dovršen 1958. nacionaliziranjem „viška“ stambenoga prostora i najamnih zgrada s više od dvaju stanova te građevinskoga zemljišta, dok je prijašnjim vlasnicima ostavljen jedan stan i još dva stana, ali s pravom useljenih stanara na trajno korištenje. Pojedinačna dobra oduzimana su i izvlaštenjem u općemu interesu i uz simboličnu naknadu. Agrarnom reformom 1945. od vlasnika koji su zemlju obrađivali putem najma radne snage (banke, veleposjednici, crkva) bez naknade oduzeta je zemlja u dijelu iznad 25 ha, odnosno 10 ha za crkvena zemljišta.
Oduzeta dobra postala su državno vlasništvo i njime je na saveznoj razini upravljala Državna uprava narodnih dobara, a u federalnim jedinicama republičke uprave narodnih dobara s ispostavama u nižim upravnim jedinicama koje su postavljale rukovodeće osoblje u tvornicama, bankama i drugim poduzećima. Time je likvidiran najveći dio privatne osnove gospodarstva kojim je država upravljala putem planova proizvodnje.
Zadružno vlasništvo odnosilo se pak na imovinu nasilno stvorenih seljačkih radnih zadruga, ali one su propale i posve nestale do 1957.
Značajna promjena u vezi s uređenjem vlasništva koja je imala posljedice na politički sustav uslijedit će kao posljedica sukoba sa SSSR-om 1948. Politička kontradikcija u kojoj je marksistički orijentirana zemlja izopćena iz kruga srodnih zemalja riješena je tada kritikom Sovjetskoga Saveza čije je rukovodstvo optuženo za hegemoniju u međunarodnim odnosima i diktatorsko upravljanje zemljom za što su dublji razlozi nađeni u državnomu vlasništvu kao gospodarskoj osnovi poretka. Prema tomu tumačenju državno vlasništvo je kao derivat klasičnoga vlasništva u kojemu pravo raspolaganja i korištenja pripada državi, slično kao u slučaju vlasnika i privatnoga vlasništva, postalo nova osnova eksploatacije u kojoj je birokratska oligarhija preko svemoćnih državnih struktura preuzela ulogu od naroda otuđenih upravljača. Stoga je trebalo ukinuti državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i zamijeniti ga novim tipom „društvenoga vlasništva“ u kojemu će sredstva za proizvodnju pripadati cijelomu društvu, a ne državi. Njime će preko „radničkih savjeta“ i drugih oblika samoupravljanja upravljati neposredni proizvođači u svojemu i u općedruštvenomu interesu, uz određene oblike državne kontrole koji su trebali zaštititi opći interes.
Tako su u Jugoslaviji kao odmak od sovjetskoga puta u komunizam 1949. uvedeni društveno vlasništvo i samoupravljanje kao osnova novoga sustava gospodarstva i vlasti te zaštitni znak posebnoga jugoslavenskog puta u komunizam. No zapravo je komunistička stranka preko svojih članova zadržala neposrednu kontrolu nad upravljanjem i društvenim vlasništvom, ali je uvođenje novih oblika organizacije ipak vodilo izraženijoj decentralizaciji, a onda i liberalizaciji upravljanja gospodarstvom i uvođenju tržišnih elemenata koji su se postupno odrazili i na liberaliziranje sustava vlasti. Samoupravljanje je prošireno i na širu društvenu sferu pa i na politički sustav kojega se pokušavalo prikazati kao treći put između lažne višestranačke demokracije i autoritarnih jednostranačkih sustava.
No unatoč zalaganju jugoslavenskih komunista, društveno vlasništvo je i u teoriji i u praksi bilo suočeno s brojnim problemima. Temeljni problem bio je da je društveno vlasništvo trebalo biti „uključujuće“ jer pripada svima, ali nikome posebno, dok je temeljna metoda vlasničkopravne regulative isključivanje drugih od prava raspolaganja i korištenja pridržanih vlasniku (osobi, korporaciji ili državi). Rezultat je bio taj da unatoč brojnim raspravama ni do raspada države nije postignuto ni približno suglasje oko definicije društvenoga vlasništva. U praksi su društveno vlasništvo i samoupravljanje, unatoč prednostima koji su imali u odnosu na prijašnji režim potpune državne kontrole gospodarstva, urodili brojnim problemima među kojima su bili najizraženiji neodgovornost za donijete odluke i rezultate, netransparentnost odluka, hipertrofija propisa i elementi korupcije koji su uvelike kumovali gospodarskoj pa i političkoj krizi koje su kulminirale krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina.
Društveno vlasništvo napušteno je donošenjem Ustava Republike Hrvatske 1990. pri čemu je proces tranzicije društvenoga u privatno vlasništvo otvorio brojne probleme čije se posljedice protežu i do danas.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
