Zapadni saveznici i Jugoslavija u Drugome svjetskome ratu

Vlada Kraljevine Jugoslavije i njezin suveren, kralj Petar II Karađorđević, sklonili su se tijekom Drugoga svjetskoga rata u London i time sebi priskrbili zaštitu i potporu britanskih vlasti. Uz njihovu pomoć uspostavljena je i održavana veza s ostacima kraljevske vojske u Jugoslaviji predvođenom Dragoljubom Mihailovićem. Trebao je to biti znak kontinuiteta i legitimiteta Kraljevine Jugoslavije, a Britancima način za poticanje vojnoga otpora okupacijskim vlastima. Takvu će strategiju potom slijediti i Sjedinjene Američke Države (SAD).

Mihailovićeva Jugoslavenska vojska u otadžbini (četnici) nisu ispunili očekivanja i zadaće saveznika jer nisu postali svejugoslavenski pokret, nego su po svojemu sastavu i djelovanju imali srpski predznak. Usto su bili vojno neučinkoviti i pokazivali nevoljkost za borbu protiv osovinskih snaga s kojima su i vojno surađivali. Izbjegli jugoslavenski političari teško su međusobno postizali dogovore, a etnički problemi i oni vezani uz federalističko uređenje države nadalje su opterećivali njihove odnose. Takvo stanje 1943. godine dovelo je prvo do dvojne potpore, a zatim isključive pomoći saveznika Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (NOVJ) predvođenoj komunistima.

Kapitulacija Kraljevine Italije u rujnu 1943. pospješila je naoružavanje pripadnika NOV-a te su nakratko zaposjeli dijelove Dalmacije, a potom su velikim zbjegom civilnoga stanovništva potisnuti na otok Vis. Uz pomoć saveznika veliki broj ljudi iz toga zbjega prebačen je u južnu Italiju, a dio potom u El Shatt u Egipat.

Na Teheranskoj konferenciji održanoj krajem 1943. godine NOV je priznat kao saveznička strana. Izravni kontakti ostvareni su preko vojnih misija u Vrhovnomu štabu NOV-a i u nižim vojnim zapovjedništvima. Angloamerička pomoć očitovala se u djelovanju njihova zrakoplovstva, dostavljanju vojnoga i sanitetskoga materijala te evakuaciji i zbrinjavanju ranjenih i bolesnih pripadnika NOV-a.

Kako bi okončali rat porazom osovinskih snaga u prvi plan gurnuta je pragmatičnost kod zapadnih saveznika koji surađuju s pokretom i vojskom koje predvode komunisti. Pokušaj zapadnih saveznika da se „razvodni“ utjecaj komunista bilo je stvaranje jugoslavenske vlade sastavljene od predstavnika izbjegličke vlade i predstavnika Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), vlade pod kontrolom komunista uspostavljene krajem studenoga 1943. na području okupirane Jugoslavije. Prvo je trebalo izvući na površinu izbjegle jugoslavenske političare, zagovaratelje jugoslavenskoga jedinstva i federalizma te se riješiti onih koji se nisu držali tih načela. Ta su nastojanja u prvi plan stavila bana Banovine Hrvatske Ivana Šubašića, člana Hrvatske seljačke stranke (HSS) koji je boravio u SAD-u.

Takav razvoj događaja otuđio je dio srpskih političara jer su ta nastojanja smatrali protusrpskim. Iako je bio iz redova HSS-a, Šubašićeva potpora NOVJ-u i Narodnooslobodilačkomu pokretu (NOP) nije bila jednoglasno stajalište stranke, a imala je važnu ulogu u djelovanju brojnoga i dobro organiziranoga hrvatskog iseljeništva u SAD-u, čija su udruženja preuzeli ljudi lijevoga političkog usmjerenja. Jugoslavenska vlada sa Šubašićem na čelu od samoga početka bila je osuđena na neuspjeh ponajprije jer su jugoslavenski komunisti vodeći se revolucionarnim načelima imali sasvim druge političke ciljeve.

Suradnja zapadnih saveznika i predstavnika NOV-a i NOP-a tekla je isprva u pomirljivim tonovima, a vremenom odnosi zahlađuju. U prosincu 1943. godine Josip Broz Tito „moli“ pomoć savezničkih zračnih snaga i potiče suradnju pripadnika NOVJ-a sa savezničkim vojnim misijama u dostavljanju podataka o kretanju neprijateljske vojske i vojnoga materijala te određivanju ciljeva bombardiranja. Krajem rujna 1944. godine, ni godinu dana nakon obraćanja za pomoć, J. B. Tito poslije puta u Moskvu iskazivao je nelagodu zbog blizine savezničke vojske hrvatskomu i slovenskomu području. Iskrcavanje zapadnih saveznika na dalmatinsku obalu moglo je ugroziti planove jugoslavenskih komunista o potpunomu preuzimanju vlasti u zemlji. U proljeće 1945. odnos zapadnih saveznika prema novomu jugoslavenskom suverenu J. B. Titu bio je loš i napet. Razdor se sve više produbljivao zbog vojnih i političkih pitanja. Na jednomu polju suradnja je ipak nastavljena – velike količine humanitarne pomoći sa zapada dopremljene su u Jugoslaviju.