Proglašenje diktature potaknulo je istaknutoga člana Hrvatske stranke prava Antu Pavelića da potkraj siječnja 1929. ode u emigraciju. Zagovarao je oružani otpor diktaturi i uspostavu neovisne hrvatske države svim sredstvima.
To je nastojala iskoristiti Italija koja je Paveliću i suradnicima dala utočište i pružala im pomoć. Početkom 1930. godine javlja se Ustaška organizacija (Ustaša − hrvatska revolucionarna organizacija − UHRO), koja je u emigraciji ustrojena kao malobrojna emigrantska elitna i vojnički uređena organizacija, u zemlji i kao konspirativna, a koja je trebala predvoditi borbu za oslobođenje Hrvatske. Pavelić i suradnici pokušali su okupiti i brojne hrvatske iseljenike i radnike u europskim zemljama i objema Amerikama, prvenstveno u Argentini i u SAD-u, u masovnim organizacijama Hrvatskoga domobrana. Kao temeljni cilj UHRO-a postavljena je borba svim sredstvima, pa i nasiljem, za uspostavu neovisne hrvatske države na cjelokupnomu hrvatskom narodnom i povijesnom području. To su prema Paveliću bile nekadašnja Banska Hrvatska i Dalmacija te Bosna i Hercegovina.
Ustaše u Italiji pripremani su za oružanu borbu protiv jugoslavenskih vlasti. Mnogi od njih zajedno s pristašama UHRO-a u domovini sudjelovali su u brojnim terorističkim akcijama i oružanim napadima čiji su prvenstveni ciljevi bili predstavnici vlasti i osobe koje su na bilo koji način bile povezane s režimom. Svakako najpoznatija akcija bila je kretanje manje skupine ustaša u odorama i s naoružanjem po Lici potkraj ljeta 1932. godine te napad na oružničku postaju u mjestu Brušani na Velebitu, koja je poznata i pod nazivom Velebitski ili Lički ustanak.
Glavni cilj ustaškoga djelovanja, rušenje jugoslavenske države, nije postignut. Zbog toga su Pavelić i suradnici pomislili kako bi se to moglo dogoditi tek uklanjanjem kralja Aleksandra, pa su na njega planirali izvršiti atentat. Prvi pokušaj u prosincu 1933. u Zagrebu propao je. Drugi pokušaj uslijedio je u suradnji s makedonskim emigrantima iz VMRO-a Vanče Mihailova u Marseilleu 9. listopada 1934, kada je kralj pao žrtvom hitaca makedonskoga emigranta Velička Kerina.
Francuske vlasti ubrzo su otkrile da je atentat djelo UHRO-a, što je utjecalo na gotovo trenutni prekid njezina rada u Europi. Čak je i Italija zbog međunarodnoga pritiska morala Pavelića zatvoriti, a ustaše su razoružani i internirani na zabačenim Liparskim otocima. Pavelić i ustaše nisu u Italiji više uspjeli obnoviti djelovanje slično onome kakvo je postojalo do listopada 1934. To se posebice odnosi na razdoblje jugoslavensko-talijanskoga približavanja od proljeća 1937. godine (Sporazum Ciano-Stojadinović). Dijelu dotadašnjih ustaških emigranata tada je omogućen povratak u domovinu gdje su unatoč očekivanjima jugoslavenskih vlasti mnogi od njih nastavili ustaški djelovati, makar i ilegalno, i pridobivati nove pristaše.
Tada je težište ukupnoga ustaškog djelovanja i bilo u domovini pa, ipak, do samoga kraja tridesetih godina nije došlo do uspostave značajnije mreže ustaških organizacija u hrvatskim zemljama. Može se reći kako su Pavelićevi pristaše sve do dolaska rata na hrvatsko područje ostali na marginama hrvatske politike i društva. Pritom treba istaknuti kako su Pavelićeve pristaše, ali i druge skupine hrvatskih nacionalista, njihovi tadašnji politički protivnici s lijeve strane političke scene znali označavati fašistima ili klerofašistima. Pa, ipak, ni za njih ni za UHRO u emigraciji i pristaše u domovini do 1934. ne mogu se lijepiti jednoznačne ideološke etikete. Iako pod zaštitom fašističke Italije, Pavelić i UHRO do 1934. a ni nakon toga nisu razvili konzistentnu ideologiju koja bi ih jednoznačno svrstala u fašistički tabor u generičkomu smislu toga pojma.
Približavanje rata i opredjeljivanje Pavelića i njegovih pristaša nakon izbijanja rata za zemlje Osovine imali su nužni odraz i u prihvaćanju ideoloških obrazaca prisutnih u Italiji i Njemačkoj.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
