Franjo Tuđman dolazio je iz HSS-ovske obitelji iz Hrvatskoga zagorja i u srednjoj trgovačkoj školi u Zagrebu privukla ga je komunistička ideologija. Nakon sudjelovanja u partizanskomu pokretu i obnašanja dužnosti u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, nakon rata se počinje intenzivno baviti poviješću. Postaje disidentom jer je donio drugačije tumačenje povijesti Narodnooslobodilačke borbe u kojemu je isticao da je zanemaren hrvatski udjel – što je bilo suprotno prosrpskoj „unitarističko-centralističkoj interpretaciji“ – i što je osporavao brojke stradalih u logoru Jasenovac. Stoga su obje njegove ocjene odudarale od službene ideologije jugoslavenskoga komunističkog režima.
Ključan događaj za kasniji disidentski put jest njegov povratak u Zagreb iz Beograda, kada je 1961. preuzeo vodstvo novoosnovanoga Instituta za historiju radničkoga pokreta. Još od kraja 1950-ih godina Tuđman je u stalnoj polemici s beogradskim vojnim povjesničarima velikosrpske i jugounitarističke orijentacije (D. Plenča, P. Morača, V. Terzić, F. Trgo). Time je u svojim raspravama otvorio temu nacionalnoga pitanja u Jugoslaviji, koje će u širemu društvu vrhunac doživjeti tijekom 1960-ih i početkom 1970-ih godina za vrijeme Hrvatskoga proljeća. Tito je govorom u Splitu 1962. godine osudio pojave u „kulturi i historiji“ – dijelom misleći i na Tuđmanove aktivnosti u tim poljima. Stoga je Tuđmanov cjelokupni rad u historiografiji bio povod za konačno isključivanje iz SKJ-a 1967. godine.
Pripadao je generaciji koja je trebala nakon Titove generacije preuzeti državu i čuvati njezinu ideologiju, no on se zbog svojih strastvenih zanimanja za povijest pretvorio u „devijacionista“ koji je otpočeo dovoditi u pitanje neke od glavnih ideoloških postavki režima. Tuđman prve faze nikako nije bio (kontra)revolucionar, nije rušio jugoslavensku državu i komunistički poredak, tada je još vjerovao u jugoslavensku federaciju i mjesto Hrvatske u njoj. On je tada još marksist i komunist kojega je motivirala želja za reformom jugoslavenskoga socijalističkog sustava u kojemu bi se, prema njegovim gledištima, na prvomu mjestu trebao popraviti nepovoljan položaj hrvatske republike. Osim toga smatrao je da unitarizam i centralizam, kojega je podržavala najviše Srbija, predstavlja opasnost za opstanak jugoslavenske federacije. Općenito je tada cijeli socijalistički svijet bio zaokupljen idejom reformizma, no kada se pokazalo da bi reformizam mogao uzdrmati sam socijalistički sustav i pokopati partijski monopol, Titov režim morao je intervenirati silom. Tako je i Tuđman završio u zatvoru nakon Hrvatskoga proljeća, osuđen zbog (prema tumačenjima vlasti) „kontrarevolucionarnoga“ i „nacionalističkoga“ djelovanja.
Nakon izlaska iz zatvora do kraja 1970-ih godina privlače ga i ideje eurokomunizma iz Zapadne Europe. Tek 1980-ih godina u svojoj kasnijoj disidentskoj fazi Tuđman počinje definitivno napuštati komunističku ideologiju i jugoslavenski državni okvir te počinje zagovarati ideje na tragu stvaranja demokratske i neovisne hrvatske države. U tomu vremenu iz Srbije kreće isprva demokratska kritika režima, a onda i otvoreno propagiranje velikosrpskih koncepcija, što je također Tuđmana upućivalo na učvršćenje stajališta – da i Jugoslavija i komunizam nisu dugoročna stanja.
Njegov konačni zaokret isto tako treba povezati s utjecajem vanjskih događanja, pokretom Solidarnost u Poljskoj i općenitom krizom komunističkoga projekta u Istočnoj Europi i Sovjetskomu Savezu. Napominjao je da je marksizam promašio prognozu budućnosti kada je nagoviještao da će nacija u socijalističkomu društvu odumrijeti, no dogodilo se upravo suprotno: nacija je upravo u takvim društvima doživjela snažan preporod, što ga je na neki način i fasciniralo. Zato je i tvrdio da je nacija najvažnija politička zajednica moderne povijesti, što je zapravo radna hipoteza njegove knjige Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi. Dočim su ustaški i partizanski pokret bili preradikalni i preuski da bi stvorili jedinstveni nacionalni okvir hrvatske države. Povezano s time usvojio je ideju nacionalnoga pomirenja smatrajući da bi građanski rat, koji se na različite načine u hrvatskomu narodu vodio od Drugoga svjetskog rata, trebalo okončati, a sve s ciljem stvaranja hrvatske države.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
