Kada je 8. rujna 1943. američki general Dwight Eisenhower u radijski eter pustio vijest o kapitulaciji Kraljevine Italije, urušio se talijanski vojni sustav u Dalmaciji. U skladu s operativnim planom „Achse“, postrojbe njemačke 2. oklopne armije ušle su u talijansko posadno područje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) s ciljem zaposjedanja istočne jadranske obale. Napredovanju njemačkih snaga suprotstavile su se postrojbe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), ali su, uz pomoć Saveznika, do kraja siječnja 1944. zadržale nadzor jedino nad otokom Visom. U povlačenju pred postrojbama Wehrmachta počeo se u jesen 1943. formirati zbjeg dalmatinskoga stanovništva.
Počevši od 30. prosinca 1943. tisuće je izbjeglica u partizansko-savezničkomu aranžmanu preko otoka Visa transportirano na područje južne Italije, koje su vojno nadzirali Saveznici. Oko sedam tisuća dalmatinskih izbjeglica ondje se zadržalo u trajnim logorima, dok ih je oko dvadeset i osam tisuća proslijeđeno u Egipat zbog nemogućnosti smještaja i opskrbe u tolikomu broju na apeninskomu tlu. U Egipat su počele pristizati početkom veljače 1944. godine, a posljednje su se izbjeglice vratile u Dalmaciju u ožujku 1946. godine. Najpoznatiji logori dalmatinskoga zbjega u Egiptu nalazili su se istočno od Sueskoga kanala, u pustinjskomu predjelu El Shatt.
Stoga je toponim El Shatt postao sinonim za čitavi zbjeg u Egiptu, zauzevši važno mjesto u kolektivnomu sjećanju dijela Dalmatinaca na razdoblje Drugoga svjetskog rata, koje je uglavnom ispunjeno sentimentalnim raspoloženjem.
Osnovna značajka ustroja zbjega u Egiptu bila je uspostava unutarnje autonomije, dok je saveznička, odnosno britanska, administracija upravljala izbjegličkim logorima na vanjskoj razini. Nositelj samouprave zbjega bio je Centralni odbor zbjega (COZ), podređen Oblasnom Narodnooslobodilačkom odboru za Dalmaciju (ONOOD), a na njegov je rad značajno utjecala Vojna misija Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) u Kairu. Na taj je način zbjeg bio integriran u paralelni sustav vlasti Narodnooslobodilačkoga pokreta (NOP) koji se u ratnim okolnostima razvijao na postjugoslavenskomu prostoru. Ključne dužnosti u upravnim tijelima zbjega i tamošnjim partijskim organizacijama obnašali su članovi KPJ-a. No ta vlast nije bila ekskluzivna. Pred očima Britanaca, u kontroliranim uvjetima primijenjena je strategija „narodne fronte“, prema kojoj su u upravu zbjega uključivani i nekomunisti, dok je revolucionarno obilježje Narodnooslobodilačke borbe (NOB) potisnuto. U zbjegu su nesmetano djelovali svećenici, ponajprije rimokatolički. Uspostavljene su župe i uređene improvizirane crkve, a izbjeglički je puk u sklopu svakodnevnih aktivnosti sudjelovao u redovitim vjerskim obredima.
U vjerskom životu najistaknutiji je bio don Andro Štambuk (1913–1955) iz Selaca na otoku Braču, svećenik Hvarsko-bračko-viške biskupije i generalni vikar zbjega. Tijekom boravka u zbjegu Štambuk je prihvatio komunističku frazeologiju i partizansku ikonografiju, uspostavivši svojevrsni komunističko-kršćanski sinkretizam na tlu Egipta.
U srpnju 1944. don Andro je postao članom COZ-a, a u siječnju 1946. i njegovim predsjednikom. Time je rimokatolički svećenik došao na vrh unutarnje upravne hijerarhije „partizanskoga grada u pustinji“, što je promaknulo pozornosti dosadašnje historiografije o odnosu partizansko-komunističke vlasti prema Katoličkoj crkvi.
U kontekstu poslijeratnih odnosa između Crkve i Države, Štambuk se pasivizirao prekinuvši suradnju s tijelima vlasti. Stoga se našao na udaru pravosuđa, unatoč činjenici da ga je nakon repatrijacije 1946. zbog djelovanja u El Shattu Oblasni narodni odbor Dalmacije (ONOD) predložio Predsjedništvu Vlade Narodne Republike Hrvatske (NRH) za odlikovanje ordenom „Bratstvo i jedinstvo II. reda“. Optužnica protiv njega, podignuta početkom 1948, sadržavala je i optužbe za protunarodno djelovanje u El Shattu.
Na koncu je odrobijao dvije godine u Kazneno-popravnom domu „Stara Gradiška“, odakle je otpušten krajem 1949. godine. U rujnu 1953. pretukli su ga lokalni komunisti u gradu Hvaru, a 1955. papa Pio XII. imenovao ga je pomoćnim biskupom Hvarsko-bračko-viške biskupije. Jedan od prvih Štambukovih zadataka kao biskupa bilo je posvećenje monumentalne crkve Krista Kralja u rodnim Selcima. Ironija povijesti sadržana je u činjenici da je već mjesec dana od posvećenja crkve mladi biskup, nakon neočekivane smrti 19. kolovoza 1955. godine, sahranjen u njezinu prezbiteriju te njegov grob privlači brojne štovatelje.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
