Znanje i poznavanje glagoljice kao pisma i glagoljaške baštine izuzetno je važno jer je to sastavni dio hrvatskoga identiteta – odnosno zbog ispravnoga razumijevanja naše povijesti, ali i sadašnjega hrvatskog kulturnog, jezičnog, crkvenog i(li) političkog trenutka, glagoljaštvo je nezaobilazan fenomen. Naime počesto kada se nekome iz inozemstva mora protumačiti nešto iz prošlosti hrvatskoga naroda u srednjemu i ranomu novom vijeku uviđamo koliko su ta razdoblja bogata različitim događajima i kulturnim pojavama (ali i politički-teritorijalno dezintegrirana), među kojima pismenost zauzima svojevrsni reper u ocjenjivanju razvoja pojedinoga naroda, odnosno prostora. Opće je poznato da je pismo ključan trenutak u razvoju svake civilizacije i svojom pojavom predstavlja onaj trenutak kada prapovijest završava, a povijest počinje. Međutim treba posebno naglasiti kako hrvatska povijest na našim današnjim prostorima započinje, tj. biva ponajprije dokumentirana latinskim jezikom i latiničkim pismom. Stoga nije na odmet upozoriti da latinski u hrvatskoj povijesti nije nikako „strani jezik“, niti može imati takav status. No kroz manje od jednoga stoljeća, među Hrvate za bilježenje njihova jezika stiže glagoljica (10. st) i uskoro ćirilica (12. st), a koju mi imamo pravo zvati hrvatskom ćirilicom sve dok je „ispod“ te ćirilice hrvatski jezik.
Jedan od vidova glagoljaške baštine jest epigrafska baština kao materijalni iskaz memorijskih, liturgijskih, duhovnih i drugih potreba ondašnjih ljudi na određenomu području. Glagoljički natpisi i grafiti na hrvatskomu povijesnom području datiraju od 11. do 19. stoljeća, a najbrojnije su sačuvani u Istri i na Kvarneru, potom na zadarskomu području, ali i drugdje gdje je bilo prisutno slavensko bogoslužje. Većinom su to formalni natpisi o određenoj gradnji, potom nadgrobni spomenici, dok su grafiti odraz svakodnevnoga života pojedinaca ili zajednice. Važno je napomenuti da najstariji glagoljički natpisi-grafiti datiraju iz 10. i 11. stoljeća, a locirani su u Bugarskoj (Preslav, Ravna, Krn), Rumunjskoj (Basarab u Dobrudži), Ukrajini (Kijev), Rusiji (Novgorod) i dr. Najstariju glagoljičku epigrafiju na hrvatskomu prostoru, kao rezultat tzv. sjevernoga puta glagoljice, čine spomenici iz 11. st: Plominski natpis, Valunska ploča i Krčki natpis, dok u tzv. južni put glagoljice ulaze: Konavoski natpis i Natpis iz Župe dubrovačke. Zatim kronološki dolaze: Bašćanska ploča i Jurandvorski ulomci, Senjska ploča, Grdoselski ulomak, Humski grafit, dvopismeni, ćirilično-glagoljični Supetarski ulomak i Ročki glagoljski abecedarij te Plastovski i Kninski ulomak (gdje se očituje interferiranje glagoljice i ćirilice).
Kroz naredna stoljeća nastaje gotovo tisuću novih hrvatskoglagoljičkih natpisa i grafita. Hrvatskoglagoljički epigrafi iz razdoblja srednjega i ranoga novog vijeka jedinstveni su i iznimno važni povijesni izvori. Za razliku od natpisa koji su primarni memorijalni tekstovi uklesani u kamen ili ispisani bojom, kredom ili ugljenom na crkvenim freskama i drugdje, grafiti su sekundarni zapisi (većinom uparani u kamen ili neku drugu tvrdu plohu, kao što je zidna žbuka) nastali djelovanjem pojedinaca koji su htjeli ostaviti iza sebe određeni pisani trag, pokazati savladanu vještinu pisanja ili pak narugati se komu ili čemu itd. Grafiti, primjerice, zabilježeni i sačuvani u Istri i na Kvarnerskim otocima svjedoče o posebnoj glagoljaškoj kulturi toga prostora. Ti su zapisi odraz pismenosti, ali i učenosti pojedinaca koji su svoju naobrazbu stekli upravo u ruralnomu krugu svećenika (popova) i redovnika (benediktinaca, franjevaca, pavlina) glagoljaša te stoga čine specifikum u pisanoj kulturnoj baštini zapadnoeuropskih prostora.
Povlastica glagoljanja – koju je papa Inocent IV. u svome pismu (reskriptu) od 29. ožujka 1248. dao senjskomu biskupu Filipu za njegovu biskupiju – od neprocjenjive je važnosti za hrvatsku povijest, glagoljašku baštinu napose. Taj je dokument postao temelj tzv. jeronimske teorije o postanku glagoljice. Papine riječi ukazuju na činjenicu da je sv. Jeronim od glagoljaša smatran tvorcem glagoljice: „Predana nam tvoja molba sadržavala je da u Slavoniji postoji posebno pismo kojim se kler te zemlje, tvrdeći da ga ima od sv. Jeronima, služi u slavljenju bogoslužja. […] Mi, dakle, imajući na umu da je govor podložan stvari, a ne stvar govoru, podjeljujemo ti ovim pismom zatraženo dopuštenje, i to u onim krajevima gdje već postoji spomenuti običaj, s time da se različitošću pisma ne povrijedi smisao“. Time je sv. Jeronimu uz crkveno učiteljstvo, prijevod Biblije na latinski jezik (Vulgata), biblijske komentare, prijevode grčkih crkvenih otaca itd. (nekritički) pridodana činjenica – tvorca, ali i zaštitnika glagoljice (littera Hieronymiana/scriptura Hieronymitana) i glagoljaštva („dika i poštenje, slava i svitlost, kruna hrvackoga jezika“).
Drugi pak važan dokument jest indult pape Inocenta IV. od 26. siječnja 1252. kojom se – na prethodnu molbu omišaljskih benediktinaca iz samostana sv. Nikole o pravu na staroslavensku službu Božju – krčkomu biskupu Fruktuozu dopušta da o tome donese konačnu odluku, tj. da ti redovnici glagoljaši dobiju slobodu uporabe glagoljice i hrvatskostaroslavenske liturgije po obredu rimske Crkve iz razloga „jer su Slaveni te imaju slavensko pismo, a latinsko pismo ne mogu naučiti“.
Tako je status staroslavenske službe Božje, odnosno „rimsko staroslavenske“ ili kako se odnedavno naziva „rimsko hrvatskoglagoljske“ liturgije, pozitivno riješen u 13. stoljeću navedenim papinskim odobrenjem glagoljanja čime svakako otpočinje novo razdoblje u životu crkve, ali i pisane kulture među Hrvatima, koji u knjižnomu pogledu svoj vrhunac doživljava tijekom 14. i 15. stoljeća.
Za najstariji poznati i sačuvani hrvatskoglagoljski misal – Vatikanski misal Illirico 4 iz druge polovice 14. stoljeća – pretpostavljamo da je napisan u Omišlju, a za primjerice II. vrbnički misal iz 1462. u Vrbniku. Znamo da je skriptor jednoga brevijara iz 1396. Vid iz Omišlja, pa je stoga prozvan njegovim imenom (Brevijar Vida Omišaljinina), dok žakan Blaž Baromić u Vrbniku ustavnom glagoljicom 1460. godine prepisuje Brevijar popa Mavra, a u samostanu franjevaca trećoredaca na Glavotoku završeni su – spomenimo samo neke – Klimantovićeva zbirka povelja i oprosta i II. Klimantovićev obrednik.
U pogledu pragmatične pismenosti najstarija glagoljička isprava koja stoji na čelu hrvatskoga diplomatarija (Listina hrvatskih – Acta Croatica) jest Darovnica slavnoga Dragoslava iz 12. stoljeća, a sačuvana u prijepisu iz 1724. godine. Tu idu i različite bratovštinske knjige na glagoljici među kojima Statut Bratovštine sv. Marije Goričke (Batomalj), izrađen oko 1425. godine, zauzima važno mjesto, dok su i danas po živoj tradiciji vrbnički Kapari – bratovština sv. Ivana Krstitelja u Vrbniku (osnovana 1323), jedna od najstarijih (a i danas vrlo aktivnih!) bratovštinskih udruženje ne samo na otoku već i puno šire.
Hrvatski srednjovjekovni prostori bili su dio zapadno-europske civilizacije, kulture, jezika i pisma, što se zajednički naziva orbis Latinus, ali ujedno i prostori na kojima je primjetan utjecaj različitih pravnih sustava. Glagoljski Vinodolski zakon (ili zakonik) najstariji je i najznačajniji hrvatski srednjovjekovni pravni spomenik. Ujedno je i naš najstariji popisni pravni običaj (consuetudo). Donesen je, odnosno kodificiran točno prije 736 godina u Novomu Gradu (današnji Novi Vinodolski).
Hrvatskoglagoljski Istarski razvod srednjovjekovni je pravni spomenik u kojemu se temeljem pravnoga postupka opisuju i određuju međe i granice („termene i kunfine“) posjeda pojedinih srednjovjekovnih istarskih seoskih „komuna“ (općina) koje su bile sporne, a prostirale se između feudalnih gospodara – Pazinske Knežije, Akvilejskoga patrijarha/Oglejske Patrijaršije i Mletačke Republike. Hrvatski jezik u njemu izravno se naziva „hrvackim“, a u jezikoslovnomu pogledu pisan je čakavskim književnim jezikom s pojedinim starocrkvenoslavenskim segmentima.
Kao što je proces stvaranja i uporabe pisma bio nešto iznimno u ljudskoj uljudbi tako je i izum tiska bio velika prekretnica u procesu prenošenja informacija i uopće komuniciranja između ljudi, društava, naroda i civilizacija. Tisak od trenutka kada je Johannes Gutenberg godine 1455. tiskao Bibliju uvodi apsolutno novo razdoblje u zapadnoeuropskoj kulturi i pismenosti, a potom i diljem svijeta. Sve dotad rukopisno, a što je bilo bitno, postupno prelazi u tiskani medij i biva pristupačno puno većim i širim društvenim slojevima i to ne samo na latinskom već i na svim drugim jezicima i pismima. Toj blagodati tiska vrlo brzo pristupaju i hrvatski intelektualci te već 1483. godine iz tiska izlazi Misal po zakonu rimskoga dvora – prva knjiga u Hrvata tiskana na hrvatskomu crkvenom slavenskom jeziku glagoljskim slovima. I upravo se jedan primjer toga Misala kroz stoljeća čuvao u knjižnici samostana sv. Marije franjevaca trećoredaca glagoljaša na Glavotoku.
Nekoliko godina kasnije tiskan je i Brevijar po zakonu rimskoga dvora (1491) te Baromićev brevijar (1493, njega će jednim svojim dijelom nasljedovati Brozićev brevijar iz 1561). U Senju 1494. započinje s radom hrvatska tiskara koja je djelovala do 1508. godine. Tiskara biskupa Šimuna Kožičića Benje utemeljena je u gradu Rijeci koncem 1530. godine.
Glagoljaška pismenost u ranomu novom vijeku dobiva nove crkvene i administrativne obrasce, tj. matične knjige vođene na glagoljici te hrvatskoglagoljski notarijat koji počinju voditi laici.
Godine 1851. krčki klerik i kasniji bašćanski župnik Petar Dorčić otkriva za kulturnu i znanstvenu javnost Bašćansku ploču obavijestivši o tome utemeljitelja moderne hrvatske historiografije, Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Od tada pa sve do našega vremena zanimanje za ovaj naš, bez imalo sumnje, najznačajniji glagoljički epigrafski spomenik preraslo je uobičajene okvire i broji se u tisućama napisanih stranica o ovomu „dragom kamenu“ hrvatskoga jezika, književnosti i kulture.
U 20. stoljeću, osnivanjem Staroslavenske akademije u Krku (1902) učinjen je velik korak u pravcu znanstvenoga proučavanja, vrjednovanja, ali i očuvanja glagoljaške baštine u cjelini, napose staroslavenskoga bogoslužja. Idejni začetnik i pokretač Staroslavenske akademije bio je krčki biskup Antun Mahnić s najbližim suradnicima.
Mons. Svetozar Ritig (Rittig) bio je vrlo složena osoba hrvatske crkvene i političke pozornice u 20. stoljeću. Najveća je i nezaobilazna njegova zasluga bila utemeljenje Staroslavenskoga instituta 1952. godine, koji je bio idejni slijednik krčke Staroslavenske akademije. Danas pri Staroslavenskomu institutu djeluje Znanstveni centar izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo koji za cilj ima uspostaviti i razviti interdisciplinarni teorijski okvir i model za proučavanje glagoljaških pisarskih centara.
O važnosti hrvatske glagoljaške baštine i kulture u hrvatskome društvu svjedoče brojne udruge koje promiču i populariziraju hrvatsku glagoljicu na svim razinama od predškolske i osnovnoškolske razine preko srednjoškolskoga obrazovanja pa sve do sveučilišta. Predvodnik je u tome Društvo prijatelja glagoljice koje je formalno utemeljeno 22. veljače 1993. u Matici hrvatskoj u Zagrebu – točno na 510. obljetnicu objavljivanja hrvatskoga glagoljskog prvotiska Misala po zakonu Rimskoga dvora (1483).
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
