Hrvatska je država "iskovana" u ratu, tvrdio je jedan engleski novinar. Rat u Hrvatskoj 1990-ih naziva se različito: Domovinski rat, građanski, rat za jugoslavensko nasljeđe... Usprkos različitim nazivima radilo se o pobuni srpske manjine na hrvatskomu prostoru i agresiji Republike Srbije i posrbljene Jugoslavenske narodne armije (JNA). Put u rat trasiran je prije višestranačkih izbora u Hrvatskoj na kojima je u proljeće 1990. pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) predvođena Franjom Tuđmanom. Tuđman je pobijedio jer je jedini odavao dojam da se može suprotstaviti agresivnoj politici srbijanskoga predsjednika Slobodana Miloševića koji je u prethodne dvije godine metodom antibirokratske revolucije srušio avnojevsku Jugoslaviju ustrojenu na Ustavu iz 1974. godine. U svibnju 1990. godine uoči primopredaje vlasti JNA je nelegalno razoružala Teritorijalnu obranu Hrvatske koja je imala oružja za oko dvjesto tisuća vojnika. Uskoro, u kolovozu iste godine počela je u Kninu pobuna srpske manjine u čiju je zaštitu otvoreno stala JNA. To je bio razlog da Hrvatska težište obrane, uz održavanje javnoga reda i mira, stavi na hrvatsku policiju u sklopu koje je u proljeće 1991. osnovan Zbor narodne garde (ZNG) koji je u rujnu preimenovan u Hrvatsku vojsku (HV).
U odmjeravanju snaga tijekom kojih je HDZ preuzimao vlast Tuđman je vodio računa da sila bude posljednja poželjna opcija. Takvom politikom, koju je dio stanovništva i same stranke nerado prihvaćao, uspješno je prebrodio nekoliko velikih kriza iz prve polovice 1991, uključujući pokušaj razoružanja hrvatske policije u siječnju i prvi sukob između policije i Armije u Pakracu u ožujku spomenute godine. Također je uspješno izbjegao opciju uvlačenja u rat početkom svibnja nakon masakra dvanaest hrvatskih policajaca u selu Borovu kod Vukovara. Možda i najdalekosežniji potez 1991. godine uopće bio je bez sumnje izbjegavanje uvlačenja Hrvatske u rat s JNA-om, tj. napad na vojarne na prijelazu iz lipnja u srpanj tijekom kratkotrajnoga rata u Sloveniji. Tim potezom kupio je vrijeme za prvi mobilizacijski val kojim je podignut pričuvni sastav ZNG-a, a rat – koji su JNA i pobunjeni Srbi nastojali izvesti – odgodio je za nekoliko mjeseci i za prvu polovicu rujna, kada je zapovjedio blokadu vojnih objekata JNA-e. U roku od mjesec dana Hrvatska se domogla velikoga dijela naoružanja i opreme svoje Teritorijalne obrane kao i naoružanja JNA-e ekvivalenta korpusa Kopnene vojske kojim je izdržala ofenzivne operacije potkraj rujna i prve polovice listopada, zahvaljujući čemu je postignuta „pat pozicija“ u ratu čija je prva etapa okončana potpisivanjem primirja u Sarajevu 2. siječnja 1992. godine. U borbama manjega intenziteta – od kraja lipnja i eskalacijom od kraja kolovoza 1991. – Hrvatska je pretrpjela velike udarce, uključujući i velike teritorijalne gubitke u istočnoj Hrvatskoj, zapadnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, sjevernoj Dalmaciji i dubrovačkomu području. No izdržala je udarce i spriječila ostvarenje glavnoga cilja JNA-e i Srbije – vojne pobjede. Ta prva faza rata tako je okončana osnivanjem Republike Srpske Krajine (RSK) na okupiranim područjima i povlačenjem vojnih efektiva JNA-e sa slobodnoga dijela Hrvatske.
UNPROFOR, mirovne snage Ujedinjenih naroda (United Nations Protection Forces) dočekane su dvojako: Hrvatska je od njih očekivala osiguranje uspostave ustavnoga poretka na okupiranomu dijelu, a pobunjeni Srbi očekivali su državu, tj. da crta razdvajanja postane državna granica. Potkraj 1992. bilo je očito da je UNPROFOR neučinkovit i da je osigurao samo prekid borbi, pa su hrvatske snage počele poduzimati operacije manjega opsega u svrhu sprječavanja da crta razdvajanja postane granica državā. U siječnju 1993. izvedena je manja operacija u zaleđu Zadra čiji je najveći učinak bilo premošćivanje Novigradskoga ždrila pontonskim mostom i oslobađanje brane Peruća kod Sinja. Sukobi su trajali par mjeseci pa su postupno prešli u niski intenzitet, da bi HV u rujnu izvela još manju operaciju u okolici Gospića. Borbe na ratištu okončane su u ožujku 1994. stupanjem na snagu Zagrebačkoga sporazuma s kojim su se sukobljene snage povukle na crte razdvajanja prije sukoba.
Približno u isto vrijeme okončane su i borbe između Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je snažno podržavala Hrvate u BiH-u i pomogla im je u proljeće 1992. godine da se obrane i da ujedno osiguraju opstanak BiH-a kao teritorijalnoga i političkoga pojma. Tijekom tih borbi hrvatske snage izbile su na svoje južne granice u jesen iste godine s izuzetkom poluotoka Prevlaka koji je stavljen pod zaštitu mirovnih snaga UN-a. Suprotnosti između dviju različitih politika i viđenja u BiH-u dovele su u proljeće 1993. do sukoba Hrvata i Muslimana, koji je trajao do ožujka 1994. i potpisivanja Washingtonskoga sporazuma. Taj rat Hrvatskoj je ozbiljno štetio na međunarodnomu planu.
Uslijedilo je višemjesečno razdoblje u kojemu je Hrvatska vojska prestrojena i ubrzano izobražavana. Završna faza rata počela je u jesen 1994, a povod je bila kriza u Bihaću, okruženoj muslimanskoj enklavi u zapadnoj Bosni koja se našla pred vojnim slomom i koja je za Hrvatsku imala strategijsko značenje jer je na dijelu ratišta razdvajala dvije samoproglašene srpske države. Slom je dijelom izbjegnut zbog zauzimanja Kupresa od strane Hrvatskoga vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) što je početkom studenoga pozornost Vojske Republike Srpske preusmjerilo s Bihaća. Napad na Bihać izazvao je izravnu hrvatsku reakciju, pa su potkraj studenoga i tijekom prosinca hrvatske snage HV i HVO u operaciji Zima-94 napravile značajan pomak na Dinari i Livanjskomu polju prema Bosanskomu Grahovu i Glamoču. Srpske snage prekinule su napad i dio snaga preusmjerile na područje Bosanskoga Grahova i Glamoča.
Tijekom tih borbi Hrvatska i pobunjeni Srbi u Zagrebu 2. prosinca 1994. potpisali su Gospodarski sporazum kojim je regulirano pitanje korištenja vode, električne energije, autoceste Zagreb–Lipovac i naftovoda. To je bilo sve na što su pobunjeni Srbi pristali u pregovorima i izazvalo je unutarnje podjele jer je dio pobunjenika smatrao da je to čin kapitulacije pred Hrvatskom. Tada je i veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Hrvatskoj inicirao Plan Z-4 prema kojemu su pobunjeni Srbi u kotarevima Glina i Knin trebali dobiti državu u državi, a koji je propao jer ga krajinski Srbi nisu željeli ni razmotriti.
U prvim mjesecima 1995. Hrvatska je uspjela redefinirati ulogu mirovnih snaga. Vijeće sigurnosti UN-a potvrdilo je teritorijalni integritet Hrvatske i priznalo da glavne postavke Vanceova plana nisu provedene. Naziv UNPROFOR promijenjen je u UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia), operacija za povratak povjerenja u Hrvatskoj, s mandatom od šest mjeseci i obvezom uspostave učinkovitoga nadzora na međunarodnim granicama Hrvatske. Zbog kršenja odredbi Gospodarskoga sporazuma jače snage HV-a početkom svibnja u operaciji Bljesak oslobodile su područje zapadne Slavonije.
U proljeće 1995. u jugozapadnoj Bosni počeo je završni ciklus operacijā Hrvatske vojske i snaga HVO-a. U operacijama Skok-1 iz travnja i Skok-2 iz lipnja 1995. hrvatske snage su u potpunosti zauzele Livanjsko polje. Srpske vojske u Hrvatskoj i BiH-u odgovorile su potom u srpnju napadom na Bihać. To je bio povod za vojni sporazum hrvatskoga i muslimanskoga vodstva koji je potpisan u Splitu 22. srpnja čime je HV dobio javno pokriće za svoj angažman izvan teritorija Hrvatske. Operacijom Ljeto-95 hrvatske su snage potkraj srpnja zauzele Glamoč i Bosansko Grahovo. Zaustavile su srpski napad na Bihać i izbile na prilaze Kninu. Pobunjeni Srbi su u Ženevi 3. kolovoza odbili ultimativne hrvatske zahtjeve za reintegraciju okupiranoga područja Hrvatske. To je operaciju Oluja učinilo neizbježnom.
Slijedila je operacija Oluja u kojoj je oko sto trideset tisuća hrvatskih vojnika i policajaca od 4. do 8. kolovoza 1995. oslobodilo okupirana područja na zapadu Hrvatske. Glavnina srpskih snaga i većina stanovništva povukla se u BiH, a iz nje u Srbiju. Hrvatsku se od tada optužuje za etničko čišćenje srpskoga stanovništva, premda su već od 1993. postojali planovi Vlade RSK-a o evakuaciji srpskoga stanovništva koji su provedeni u Oluji. RSK je više od tri i pol godine životarila kao nerealizirani projekt protiv kojega je radilo vrijeme. Unutarnje podjele i pad potpore iz Srbije, koja je zbog međunarodne izolacije bila u teškomu položaju, pretvorili su Krajinu u slijepu ulicu: nisu uspjeli stvoriti učinkovit državni sustav i adekvatnu vojnu organizaciju, a istovremeno nisu pristajali ni na kakav kompromis sa Zagrebom, što je bio ključ njihova vojnoga i političkoga sloma u kolovozu 1995. godine.
Nakon Oluje u prvi plan zbivanja ponovno je došlo stanje u Bosni i Hercegovini u kojoj su Srbi i dalje bili protiv mirovnoga rješenja, pa su hrvatske snage u operacijama Maestral u prvoj polovici rujna 1995. godine oslobodile Jajce i zauzele Drvar i Šipovo. ABiH je operaciju iskoristila za velike pomake u zapadnoj Bosni i manje u središnjoj Bosni. Operacijom Južni potez u prvoj polovici listopada hrvatske snage zauzele su Mrkonjić Grad, čime je dobiveno dovoljno teritorija za nagodbe sa Srbima i okončanje rata na pregovorima u Daytonu koji su finalizirani 21. studenoga, a potpisani 14. prosinca 1995. u Parizu. Postignut je dogovor kojim je Bosna i Hercegovina uređena kao zajednica Republike Srpske, kojoj je pripalo 49% bosansko-hercegovačkoga teritorija, i bošnjačko (muslimansko)-hrvatske Federacije. Problem okupiranih dijelova istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, uz pritisak međunarodne zajednice na Srbe, riješen je 12. studenoga 1995. potpisivanjem Erdutskoga sporazuma. Pobunjeni Srbi pristali su na mirnu i postupnu reintegraciju toga područja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Domovinski rat završio je potpunom propašću projekta proširene srpske države. Izazvao je masovna protjerivanja stanovništva, ogromna materijalna razaranja i velike ljudske gubitke. Smrtno je stradalo oko 21 500 osoba, od kojih na hrvatskoj strani oko 14 400, a oko 7 100 na srpskoj strani. U Bosni i Hercegovini smrtno je stradalo 7 762 osoba hrvatske nacionalnosti. Ukupna ratna šteta u Hrvatskoj procjenjuje se na 142 milijarde američkih dolara, od čega je 56,5 izravna, a 85,5 milijardi neizravna šteta.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
