Rast međunacionalnih tenzija i krize s kojima se socijalistička Jugoslavija suočavala tijekom 1980-ih pratili su se u iseljeništvu s velikom pozornosti. Neki od istaknutih nositelja promjena bili su svjesni velikoga potencijala koje iseljeništvo ima u tomu kontekstu. U Hrvatskoj je dr. sc. Franjo Tuđman, budući prvi predsjednik Republike Hrvatske, među prvima snažnije istupio prema hrvatskoj političkoj emigraciji i zauzvrat dobio snažnu potporu. Zagovarao je veću ulogu iseljenika u razvoju Hrvatske, što je uključio i u program Hrvatske Demokratske Zajednice (HDZ) po osnutku stranke u lipnju 1989. Snažan razvoj stranke, koja će se vrlo brzo profilirati u nacionalni pokret za samostalnu Hrvatsku, zasigurno je u značajnoj mjeri bio i rezultat podrške koju je imala iz redova iseljenika prije svega u financijskomu smislu.
Pobjeda HDZ-a na izborima u svibnju 1990. dovela je na mjesto ministra bez portfelja Gojka Šuška, povratnika iz Kanade, koji je u vladi prvenstveno bio zadužen za odnose s iseljenicima. Temelj promijenjenoga odnosa prema iseljenicima sažet je u odredbama Božićnoga Ustava donesenoga 22. prosinca 1990. Prema ustavnim odredbama Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom. Hrvatima u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita, a svi punoljetni državljani dobili su pravo glasa bez obzira na to gdje živjeli. U tomu kontekstu 1991. olakšano je svim iseljenicima zadobivanje hrvatskoga državljanstva, a posebna izborna jedinica za hrvatske državljane bez prebivališta u Republici Hrvatskoj uvedena je za izbore 1995. godine kada je dvanaest predstavnika iseljeništva izabrano u Zastupnički dom Hrvatskoga sabora.
Ministarstvo iseljeništva u sklopu Vlade RH-a osnovano je u kolovozu 1991. godine na čelu s Gojkom Šuškom, kojega je naslijedio Zdravko Sančević, povratnik iz Venezuele. Ministarstvo je ugašeno u kolovozu 1992, da bi ponovno bilo stvoreno krajem 1996. na čelu s Marijanom Petrovićem, povratnikom iz Kanade, a koji je kao ministar bez portfelja bio zadužen za odnose s hrvatskim iseljenicima od svibnja 1995. godine. Ministarstvo je 1999. ugašeno, a nadležnost nad problematikom podijeljena je između Ministarstva razvitka, useljeništva i obnove te Ministarstva vanjskih poslova.
Iseljenici su značajno doprinijeli osamostaljenju Republike Hrvatske, što je posebno bilo izraženo u kontekstu prikupljanja financijske i materijalne humanitarne pomoće te lobističkom djelatnosti u okviru useljeničkih društava kojima su pripadali.
Veći broj osoba ubrzo po osamostaljenju Hrvatske vratio se, a dio se odmah i angažirao u brojnim institucijama te hrvatskoj vojsci.
Točne brojke povratnika nisu poznate, a procjene variraju od pet pa sve do četrdeset i šest tisuća povratnika tijekom 1990-ih. S obzirom na vrlo važne pozicije koje su mnogi povratnici preuzeli u različitim aspektima svakodnevnoga života njihov doprinos zasigurno je bio vrlo velik. Ipak ukupan broj povratnika bio je mnogo manji od onoga što su nositelji vlasti u Hrvatskoj kao i velik dio političke emigracije očekivali ili nadali se. Nesrazmjer između očekivanja i stvarnosti do izražaja je došao i po pitanju investicija iz dijaspore unatoč dobrim pojedinačnim primjerima te visokim razinama financijskih doznaka iz inozemstva koje i danas predstavljaju značajan dio u ukupnomu bruto domaćemu proizvodu.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
