Vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevine Jugoslavije od 1929) posvetile su značajnu pozornost iseljeničkoj politici. Obuhvaćalo je to prvenstveno pokušaj regulacije iseljavanja i bolje kontrole nad procesom s ciljem njegova ograničenja. Istovremeno nadležne institucije prepoznale su velik i prije svega ekonomski i lobistički potencijal stotina tisuća iseljenika u nekima od najrazvijenijih zemalja svijeta. Stoga se kroz cijelo međuratno razdoblje nastojalo poboljšati odnose s iseljenicima. Zadatak je bio stvaranje jedinstvene jugoslavenske dijaspore. Ideju koja se nastojala provesti u djelo najbolje ilustrira sintagma iz 1930-ih – nakon što je Kraljevina Jugoslavija podijeljena na devet banovina kao teritorijalno-upravnih jedinica. Dijaspora je prema sintagmi činila desetu banovinu.
Većinu iseljenika činili su Hrvati. Primjerice prema procjeni 1923. u SAD-u bilo je oko 635 tisuća iseljenika s područja Kraljevine SHS-a, a od kojih su tristo pedeset tisuća bili Hrvati. U skladu s time središte državne iseljeničke službe tijekom međuratnoga razdoblja bilo je smješteno u Zagrebu.
Veće zanimanje za kontrolu iseljavanja, odnosno unaprjeđenje odnosa s iseljenicima rezultiralo je razvijanjem niza aktivnosti u svrhu smanjenja vrbovanja stanovnika na iseljavanje, zaštite sviju koji namjeravaju iseliti od raznih oblika prevare, njihove zaštite na putu prema odabranoj destinaciji ali i po useljenju. U skladu s time pokrenuto je niz inicijativa pomoći povratnicima iz iseljeništva, kao što je bila gradnja povratničkih domova. Razvoj ovih aktivnosti bila je ujedno i reakcija na naglašeniju kontrolu migracija na globalnoj razini. Sjedinjene Američke Države kao najpopularnija svjetska destinacija uvele su snažna ograničenja useljavanja 1921. godine, a koja su 1924. dodatno postrožena. Osnovni razlog bila je sve teža gospodarska situacija koja je vrhunac dosegnula s posljedicama velike ekonomske krize 1929. godine, ali je cilj bio i zadržavanje etničke strukture doseljenika. Pri tome su najpoželjniji doseljenici bili iz Zapadne i Sjeverne Europe, a manje poželjni bili su doseljenici iz Južne i Istočne Europe. Druge veće useljeničke države slijedile su primjer SAD-a u strahu da će se veliki val migranata koji su ranije namjeravali ići u Sjevernu Ameriku okrenuti prema njima. S obzirom na svojevrsno zatvaranje tradicionalnih prekooceanskih destinacija među Hrvatima tijekom međuratnoga razdoblja raste popularnost zapadnoeuropskih država kao što su Njemačka, Belgija i Francuska. Istovremeno je sve snažnija bila povratna migracija.
Rezultat je bio smanjenje intenziteta iseljavanja u odnosu na razdoblje do Prvoga svjetskog rata. Naime u razdoblju od kraja 19. stoljeća do 1914. trajno se iselilo oko tristo pedeset do petsto tisuća osoba, a u međuratnomu razdoblju trajno se iselilo oko sto dvadeset i pet tisuća osoba. U tomu pogledu vlasti Kraljevine SHS/Jugoslavije mogle su biti zadovoljne.
No cilj izgradnje jedinstvene jugoslavenske dijaspore nije ostvaren. Najveći broj iseljenika napustio je područje prije stvaranja jugoslavenske države. Razvoj njihova identiteta nije nikada bio pod sustavnim jugoslavenskim utjecajem, što tek nije bilo moguće ostvariti u iseljeništvu, na drugom kraju svijeta. Novi iseljenici bili su u pravilu nezadovoljni društveno-političkom situacijom te neskloni autoritarnoj, odnosno totalitarnoj vlasti u domovini. Upravo su u političkoj strukturi koja je nametala unitarističku verziju jugoslavenstva vidjeli razlog svojega odlaska. Stoga se među njima razvio široki oporbeni blok uz aktivno djelovanje predstavnika Hrvatske seljačke stranke, a s još radikalnijih pozicija među iseljenicima nastupali su komunisti i ustaški pokret zagovarajući revolucionarne promjene koje su i uslijedile raspadom Kraljevine Jugoslavije 1941.
![Prva stranica iseljeničke putne isprave odobrene u Makarskoj 1925. godine (National Archives of Australia, Canberra, Napredak [Yugoslav Newspaper])](https://www.snovi.eu/images/uploads/Iseljenicka-politika_KSHS_3.jpg)
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
