Jadransko pitanje u međuraću

Neposredno po završetku Prvoga svjetskoga rata za hrvatske je interese od velike važnosti bilo rješavanje granica na jadranskoj obali koju su u znatnomu dijelu zauzele talijanske snage. One su početkom studenoga 1918. zauzele područje Gorice, Trst, Istru, grad Rijeku, kvarnerske otoke i velike dijelove Dalmacije s glavnim gradom Zadrom. Granica zauzetih područja većinom je odgovarala onoj koju su tajnim Londonskim ugovorom 1915. Velika Britanija i Francuska obećale Italiji kako bi je privukle da stupi u rat na njihovoj strani.

Na hrvatskim područjima koja su okupirale talijanske snage uvedena je talijanska vojna uprava. Ta je uprava ubrzo iščeznula u Istri i Rijeci, a uspostavljena je talijanska civilna vlast bez hrvatskih predstavnika. U Dalmaciji je zadržana talijanska vojna uprava na čijemu je čelu bio viceadmiral Enrico Millo, „upravitelj Dalmacije, dalmatinskih i korčulanskih otoka“. Talijanske vojne vlasti nastojale su prekinuti svaki doticaj između hrvatskih službenika i tijela lokalne građanske vlasti s tijelima Države SHS (kasnije Kraljevstva SHS) i nastojale su pripremiti uključenje okupiranih područja u sastav Kraljevine Italije.

Kraljevstvo SHS nije imalo snage osloboditi zauzeta područja, a velike su sile prepustile Italiji i jugoslavenskoj državi postizanje dogovora o granicama. Na Pariškoj mirovnoj konferenciji jadransko pitanje nije riješeno, pa su početkom 1920. velike sile pozvale Italiju i Kraljevstvo SHS da ga riješe izravnim pregovorima. Konačno je 12. studenoga 1920. u talijanskomu ljetovalištu Rapallo potpisan ugovor (Rapallski ugovor) kojim su uređene međudržavne granice i međusobni odnosi. Italiji su pripali Istra (bez Kastva i Krka), otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža te grad Zadar, čime je oko tri i pol tisuće četvornih kilometara područja današnje Republike Hrvatske i oko pola milijuna Hrvata i Slovenaca potpalo pod vlast Italije. Rijeka je proglašena slobodnom državom, no početkom 1924. priključena je Italiji uz neke ustupke Kraljevini SHS u riječkoj luci.

Hrvatska područja koja su potpala pod vlast Italije uključena su u njezin državni i pravni sustav. Istra i Kvarnersko područje podijeljeni su u pokrajine (provincije) Pula (Pola) i Kvarner (Carnaro). Zadarska enklava, Lastovo i Palagruža činili su Zadarsku pokrajinu (Provincia di Zara).

Zadarsko područje živjelo je odvojeno od svojega zaleđa kao svojevrstan otok, a talijanske vlasti u njemu razvile su snažnu promidžbu koja je dokazivala tobožnje talijanstvo cijele Dalmacije. U krajevima pod Italijom talijanski je bio službeni jezik, a postupno su ukinute hrvatske škole te je onemogućeno izlaženje hrvatskih knjiga i tiska. Nacionalno tlačenje i teško gospodarsko stanje pojačali su nezadovoljstvo hrvatskoga stanovništva. Godine 1921. na Proštini hrvatski seljaci oružjem su se suprotstavili nasilju fašista. Iste je godine na Labinštini izbio ustanak rudara (Labinska republika). U njegovu središtu bili su socijalni problemi rudara, no imao je i nacionalnu komponentu.

Stanje se za hrvatsko stanovništvo osobito pogoršalo nakon što su na vlast došli fašisti. Oni su pojačali mjere talijanizacije, a nasilje prema Hrvatima (ali i Talijanima koji su pripadali drugim političkim opcijama) postalo je uobičajenom pojavom. S vremenom su talijanske fašističke vlasti i u Istri zabranile javnu uporabu hrvatskoga jezika, a donijele su i uredbe o promjeni „smiješnih“ hrvatskih imena i prezimena, kako su ih nazvali fašistički vlastodršci, u talijanska. Najjače uporište hrvatskoga jezika, tiska i knjiga na hrvatskomu jeziku ostala je Katolička crkva, odnosno hrvatski svećenici i redovnici. Progoni su prisilili mnoge Hrvate iz Istre, Rijeke i Zadra da napuste svoje domove, a većina ih se nastanila na području Kraljevine SHS/Jugoslavije.