Katolička inteligencija obuhvaćala je pripadnike klera i naročito laike u ovomu razdoblju. Oni su zajednički nastupali u javnomu životu braneći katolička načela protiv modernih ideologija. Takvo ozračje vladalo je u hrvatskim zemljama kao i u ostalim katoličkim zemljama i krajevima u početnim desetljećima 20. stoljeća. Možemo slobodno reći da je Hrvatski katolički pokret, osnovan 1900. godine, afirmirao ulogu laika u crkvenomu životu kao nikada prije toga. Bio je to trend pridošao iz zapadnijih, austrijskih i njemačkih zemalja gdje su se razvili laički pokreti u drugoj polovici 19. stoljeća. Pri stvaranje Hrvatskoga katoličkog pokreta osobitu ulogu odigrali su susjedni slovenski katolici posredstvom krčkoga biskupa Antuna Mahniča. Hrvatska katolička inteligencija početkom stoljeća najviše je polemizirala sa zastupnicima liberalizma, da bi se kasnije od 1930-ih konfrontirala s marksizmom. Osim toga katoličanstvo se i na globalnoj razini tada suočava s modernizmom i liberalizmom u vlastitim redovima, poglavito u spornim učenjima teoloških modernista, ali ovo zbivanje ograničeno je na Francusku i Njemačku te gotovo da nije imalo odjeka u hrvatskomu katoličanstvu.
Glavni nositelji liberalizma u hrvatskoj politici i kulturi zadnjega austrijskog razdoblja bili su tzv. „naprednjaci“ koji su prihvatili liberalne programe. Autoritet im je bio češki nacionalni pokret odakle su vraćajući se sa praških studija donosili nadahnuća za svoju kulturnu borbu s katoličkom inteligencijom. U početku stoljeća i pravaštvo je bilo u sukobu s katoličkim krugovima jer je unosilo liberalne ideje u hrvatski javni život i kritiziralo hijerarhijsku Crkvu na način da je tražilo razdvajanje crkve i države te pokušavalo muslimane prikazati kao dio hrvatskoga naroda. U prijelomnoj točci 1918. godine, odnosno u kontekstu raspada Austro-Ugarske Monarhije katolička inteligencija većinom je pristala na stvaranje jugoslavenske države, a manjina (predvođena sarajevskim nadbiskupom Stadlerom) bila je protiv takvoga političkog rješenja smatrajući da će slom Monarhije ugroziti položaj ne samo Crkve na jugoistoku Europe nego i samoga hrvatskog naroda.
On se posebno pribojavao velikosrpskoga ekspanzionizma pod okriljem jugoslavenske države i činjenice da bi u njoj živjela pravoslavna većina i nemali broj muslimana. S druge strane krug inteligencije oko biskupa Mahniča i zagrebačkoga nadbiskupa Antuna Bauera vjerovao je da bi se na političkomu jedinstvu Hrvata i Srba mogla izgraditi unija dviju kršćanskih crkava. U 1930-im nakon uspostave kraljevske diktature i sukoba režima s Crkvom oko konkordata sve se više katolička inteligencija u cjelini okreće političkoj ideji neovisne hrvatske države. Nakon odbacivanja konkordata 1937. pod snažnim pritiskom Srpske pravoslavne crkve preostali pobornici jugoslavenstva shvaćaju da jugoslavenska država nema jednak odnos prema dvjema crkvama jer Katolička crkva jedina od svih drugih vjerskih zajednica nije uspjela urediti odnose s državom.
Katoličku inteligenciju i Hrvatski katolički pokret zahvaćaju i jake međusobne podjele u međuratnomu periodu s obzirom na taktike djelovanja, pa su se u jednomu trenutku raskolili na domagojevce i orlovce. Prva od struja zagovarala je formiranje političke stranke kao što je to napravljeno u Njemačkoj i Austriji, a drugi ističu talijanski model katoličkoga organiziranja koji je bio nadstranački. Zbog tih unutarnjih sukoba nakon diktature nije obnovljena katolička stranka nego je i katolička inteligencija nominalno podržala Vladka Mačeka i hrvatski seljački pokret. Međutim na ideološkomu planu ona je optuživala seljački pokret za liberalna učenja i širenje određenih (pro)komunističkih ideja.
U pogledu društvene reforme katolička inteligencija zauzimala je „srednji put“, kritizirajući jednako i komunizam i kapitalizam. Ona je u tome slijedila papinske enciklike, ponajprije Rerum Novarum Lava XIII. i Quadragessimo anno Pija XI, čije je smjernice onda razvijala na lokalnoj razini u hrvatskoj javnosti. Po tome učenju kapitalizam i komunizam povezani su na način da je prvi proizveo drugi jer je pokazivao moralnu bezobzirnost u gomilanju kapitala ne pokazujući empatiju prema širim društvenim slojevima koji nisu mogli sudjelovati u blagostanju kapitalističkoga sustava. Kod komunizma dovodili su u pitanje njegovo ukidanje privatnoga vlasništva i naravno ateističku promidžbu. U svemu katolička socijalna doktrina koju su promovirali gradila se oko učenja o supsidijarnosti po kojemu ako nešto može raditi pojedinac neka ne radi zajednica.
Početkom Drugoga svjetskog rata katolička inteligencija svrstala se na stranu Pavelićeva režima i NDH-a. Ona je odigrala važnu ulogu u njezinomu kulturnom životu, ali i u organizaciji ustaške vlasti. Nakon rata katolička inteligencija završila je pod terorom nove komunističke vlasti: neki su bili osuđeni na smrt i likvidirani, neki su dospjeli u zatvore, dosta ih je završilo u političkoj emigraciji, a stanovit broj morao je napustiti javni život u revolucionarnoj Hrvatskoj i Jugoslaviji.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
